13. prase

Ako netko misli da su tema ovog bloga prasice u stolnom tenisu (protivnički udarci u rub stola ili mrežice) vara se. Postoji uzrečica: “Kad slučaj hoće i mrtvac prdne!”, a prasice su sastavni dio igre i takvima ih treba prihvatiti. Eventualna nervoza samo će rezultirati gubitkom slijedećeg poena. Tko to neće ili ne može prihvatiti, za tog stolni tenis sigurno nije idealan sport..

Prije mjesec dana razgovarao sam sa ocem djeteta koje trenira stolni tenis. Dijete je bilo u klubu, trener se cijelo vrijeme derao na njega, te, umjesto da ga motivira, ubijao mu volju. Otac premijestio dijete u 2. klub, ni tamo nije znatno bolje, eto, ne zna što da čini? U stvari, u tim klubovima djeca su višak, nepotrebna, “13. prase”. Jer, dobivali bi treneri plaću i da nema djece, oni ih ne vole i samo ih nerviraju…

Tim monologom podsjetio me na “moj slučaj”. Kći je trenirala u klubu, te, nakon godinu i po treninga, predsjednik kluba je registrirao kod HSTS-a. Nakon toga, počela je “šikana”, jer ju nije htio prijavljivati na turnire, pa sam to morao sam činiti, iako na to nisam imao pravo. Hvala tajniku HSTS-a, koji bi je, nakon kratke “bukvice”, ipak prijavio. I, trajalo je to cijelu godinu, te postalo neizdrživo. Otišao sam na jedan trening u 2. klub, u koji sam mislio premijestiti kći. Trener je trenirao igračicu, zatim je otjerao sa treninga, te se nakon toga nastavio 1 sat svađati sa njenim ocem, čemu sam prisustvovao. I dođem doma, pita žena kako je bilo, a ja joj kažem. Ipak sam, nakon 6 mjeseci, premijestio kći u taj klub, ali ni tu sreća nije predugo trajala, manje od godine, Trener u klubu me čak tražio da pribavim dvoranu u kojoj bi je on trenirao. U trećem klubu rekli su da dijete dovedem na trening u ponedjeljak, a kako to nisam mogao, već tek tjedan kasnije, bahato su saopćili da više nisu zainteresirani. I tako to, tokom cijele njene igračke karijere imao sam problema sa pronalaženjem trenera i klubova. I, iako je ona bila zainteresirana, a ja je kao roditelj podupirao i financirao, nitko nas nije htio. I, neka mi netko još kaže da je šteta da je prestala???

Ali, nije to sve, sjećam se Svena. Koliko li je on tek klubova promijenio, dok nije definitivno odustao? Među ostalim, od njegovih dobrostojećih roditelja tražili su da financiraju cijele ekipe u ligaškom natjecanju. U jedan klub su ga primili, jer je bio konkurentan njihovim igračima, a zatim s njim 2 godine NIŠTA NISU RADILI. Normalno, nakon toga, više nije bio konkurentan.

I, tako to, već 20 godina. Pa, dobro, tko može uspjeti? Odgovor je jednostavan i očit. Samo djeca čiji je otac i sam trener stolnog tenisa, npr. obitelji Pucar i Arapović.

Arapovic
Izvor: HSTS

Stolovi za stolni tenis – vanjski

Prije povratka u “normalu”, nakon ljetne stanke, još jedna prigodna tema o vanjskim stolovima za stolni tenis. Namijenjena je komunalcima, sa navadom postavljanja stolova po parkovima, ali ne znam da li to još čine ili su postojeći samo “bijele pjege” socijalizma, kada je državu interesiralo zdravlje radnih ljudi i građana. Također, vanjski stolovi služe za rekreaciju u vlastitom vrtu ili kao dodatna ponuda za goste u apartmanima / hotelima.

Odmah moram naglasiti da su igračke karakteristike vanjskih stolova neusporedive sa onim unutrašnjim, jer su tvrđi (beton, odnosno metal), sa višim odskokom loptice i manjim primanjem rotacije. Svaki unutarnji stol srednje ili više klase (>22 mm) biti će znatno kvalitetniji od bilo kojeg vanjskog. Ali, to još uvijek ne znači da se ne može odigrati koja dobra partijica.

Idemo vidjeti kako tu stoji domaća ponuda.

Betonski stolovi se nude na Njuškalu. Otprilike, jednako izgledaju, ali imaju različite cijene.

Stol_betonski

Betonski stol iz Češke, u ponudi Korbela, ima vanjski zaštitni plastificirani premaz.

Stol_vanjski_Ceska

Od vanjskih metalnih stolova Decathlon nudi vlastiti brand Artengo, te francuski Cornilleau. Evo, kako se reklamiraju:

Na Njuškalu još se nude njemački Kettler, a sport4pro nudi stolove od Donica, Kettlera i Sponete. Svakako, najveća mana metalnih stolova je što imaju ugrađenu mrežicu, koja se, bez većih zahvata, ne može zamijeniti ili nadomjestiti.

U ponudi jednog domaćeg dobavljača je i vanjski stol u obliku krumpira. Tko to kupuje, ne bih znao, ali po onoj trgovačkoj: “Svaka roba nađe svoga kupca”.

Stol_vanjski_krumpir

U međuvremenu, webmaster je zamijenio trkačku ekipu, pa, umjesto za FSB Racing Team (Sveučilište u Zagrebu), momentalno na Hockenheimringu nastupa za Bodensee Racing Team (Fachhochschule Konstanz).

Bodensee_Hockenheim

Njihova maskota, riječna neman, koju je mama nazvala Helmut – First Driver, provjerava što ima za večeru. Pa, natürlich (hrv. normalno), njemačke kobase.

Bodensee_Maskota

Ljetna stanka

Nije lako po ovim ljetnim vrućinama, kada je 35°C. I, još se nekako uspijem natjerati da odigram 2 -3 partijice u Prečkom, ali na pisanje bloga, ujutro, nikako. U međuvremenu sam i malo putovao, pa prije ljetne stanke, par slika stolnoteniskih stolova i mjesta gdje možete pingati, normalno, na otvorenom.

Prva fotka je iz Art Parka u Zagrebu:

Stol_2018_2

Sada idemo malo u inozemstvo. Na slijedećoj fotki su preostali članovi obitelji, osim Vilka, uz 2 stola ispod FachHochSchule Konstanz (Njemačka), tako da se studenti, u pauzama, mogu malo rekreirati. Tamo, sin, dere k’o zelje studente iz ostalih zemalja.

Stol_2018_1

Naredna fotka je iz Meersburga (Njemačka), sa plaže na Bodenskom jezeru.

Stol_2018_4

Oni kojima je dosadio klasični stolni tenis, mogu pokušati na ovom stolu snimljenom u francuskom Colmaru.

Stol_2018_3

Svima želim ugodan ljetni odmor, a ja odoh na pinganje u Istru (Poreč).

Što Kolinda može, a Angela ne?

Danas posebno “zeznuto” nagradno pitanje: “Što to Kolinda može, a Angela ne, a tiče se stolnog tenisa?” Ha, sada da Vas vidim, junaci!

Nedavno je ITTF objavio seriju interviewa sa Ištvanom Korpom, kao igrač bio je Europski prvak, zatim trener njemačke reprezentacije 33 godine (1975. – 2008.), a na međunarodnim natjecanjima vodio je Timu Bolla. Prva 3 nastavka su na njemačkom, sa titlovima na engleskom, a 4. nastavak, koji se dijeli na 2 dijela, je na srpskom, pa ga mogu pogledati i oni bez znanja stranog jezika. I, što nam to g. Ištvan kaže, a interesantno je za ovaj blog? Njemački stolnoteniski savez Bollu nije dodijelio posebnog trenera, bilo im preskupo, već su sa njim naizmjence radili trener u klubu i reprezentaciji. Zbog toga, on je danas slabiji igrač, manje kompetitivan Azijatima. Kinezi, svaki igrač u reprezentaciji, ima osobnog trenera. Ali, njima se može, stolni tenis je tamo drugi najgledaniji sport, odmah iza nogometa.

A, gdje smo tu mi? Mi smo k’o Kinezi, a ne k’o “siromašni i škrti” Nijemci. Evo i dokaza. U 2 najnovija članka, koje prenosi i HSTS, ženska ekipa Dr Časl, u novoj sezoni, sastojati će se od 2 Hrvatice (Srebrnjak i Đurak), jedne Slovenke (Fajmut), te čak 5 Kineskinja. Cilj je osvajanje Lige prvaka, jedini koji si je Dr Časl zacrtao, a još nije ostvario. Slovenka trenira u NT centru u Otočcu, a Kineskinje dolaze samo na mečeve. Kako ekipa ima “pravo” na 2 trenera o “državnom trošku” (grada Zagreba), ispada da će svaka naša imati svog. U “radu” njima će pomagati i trenerica reprezentacije Tian Yuan, tako da je to populacija od 1.5 trenera po igračici. Respektabilno. Istina, u klubu su još ostale i 2 kadetkinje (Jurčević i Brnić), ali kako su htjele otići, a nisu puštene, ne zna se gdje će trenirati, ali u Dedićima vjerojatno ne. Koji je tu interes hrvatskog stolnog tenisa? Ne bih znao, na utakmicama muške Lige prvaka, kada se tamo igrali ponajbolji svjetski igrači (Ryu Seung Min, Tan Ruiwu, Wang Eugene, Tokič, Saive, Steger…) okupljalo se tek 20 – 50 navijača, uglavnom okorijelih Sokaz-ovaca. Nije to kod nas jedinstven “primjer”. Malo “lošiji” tretman će biti u HASTK “Mladost”. Tamo imaju 6 kompetitivnih igrača/ica i 3 trenera. Još je interesantnije da ekipa Mladosti ima ukupno 3 igračice, za Superligu (Cakol, Tomić i Mikac), ali ima prijavljenu još jednu žensku ekipu u 1. ligi (zapad). Tko će tamo igrati, neke početnice od 8 – 9 godina? GSTK Zagreb ima, isto, 3 plaćena trenera, a TIS, sa 26 igrača, 2. Koja je tu logika, ne bih znao? Definitivno, trenerima u Zagrebu nije loše, nije plaća neka velika, prosječna hrvatska, ali se baš, osim ponegdje, ne “pretrgnu” od posla.

Casl_Logo

Ali, to nije sve! Nekadašnji “maneken”, koji je od bivšeg poslodavca naslijedio navadu da po sebi nazove klub (StaRR – Stolnoteniska akademija Ronald Ređep) se žali da nema podršku lokalnih vlasti u Varaždinu. Eto, za sitnicu od pola miliona kn on bi formirao ekipu i nastupio u muškoj Ligi prvaka. Najbolje da grad za to uvede stolnoteniski prirez. Svaki građanin (a ne “građevina”, po rječniku bivšeg premijera), njih manje od 50 tisuća, nezavisno od godina (i oni tek rođeni), treba platiti 10 kn. Koja korist od toga? Opet, ne bih znao. Sumnjam da bi na utakmice dolazilo više od 50 gledaoca, pa ako su 3 meča u grupi, svaki bi koštao oko 170 tisuća kn, tj. 3400 kn po osobi koja bi ga gledala. Ako je to tako dobra ideja i “sitna lova”, zašto se ne nađu privatni investitori ili uloži vlastiti novac? Ili, prikažimo to i ovako. Da svakom potencijalnom gledaocu ponudi 3400 kn da ne dođe, koliko bi ih došlo na meč? Odgovor: “0”, tzv. prazan skup.

Mogao bi ovdje navesti pregršt takvih primjera, iz povijesti i danas, ali nema svrhe. Zato ću prijeći u autoredukciju, te, osim iznimno, neću više komentirati vijesti iz hrvatskog stolnog tenisa, kako onog profi, tako i rekreativnog. I onako ne igram više Sokaz, kći i ja smo “digli ruke”. Kakva je to organizacija koja svojim članovima ne dopušta neposredno, niti jednom godišnje, da izraze svoje mišljenje? Kakav je to Savez koji već godinama ne omogućava sudjelovanje Udruge igrača?

Stolni tenis volim k’o i prvog dana, još uvijek igram 5 puta tjedno i “zabijem” radoznali nos u svako novo drvo, gumu i lopticu.

Koliko para, toliko…

“Koliko para, toliko stolnog tenisa” stara je poslovica, a vrijedi i danas.

Sreća, u stolnom tenisu je para malo, s tendencijom smanjivanja, pa igrači nisu u napasti da se iznenadno obogate 🙂 . Dapače, znatno je veća vjerojatnost da svoj rad nikada ne naplate :mrgreen: . Prema tome, mladom naraštaju pouka: “Mani se reketa, osim rekreativno, drž’ se knjige!”. Čak je i Ma Long nedavno završio fakultet. U analizi stanja u američkom stolnom tenisu, Jörg Bitzigeio, sadašnji izbornik, navodi da reprezentacija nema profesionalnih trenera, a roditelji svojoj djeci plaćaju tjedne treninge $400 – 500. Nedavno sam razgovarao sa našim profićem, igrao je stranu ligu, postao prvakom, za 15000 godišnje. Bolje bi mu bilo da je tamo pekao pizzu, više bi zaradio, za tu plaću bilo bi dovoljno da zna npr. samo margaritu (sa sirom). Ali, gazda mu nije produžio angažman, jer je našao još povoljniju “priliku”. Kako? U “dobrom” dijelu Europe omogućena je dvojna registracija, pri čemu ako igrač u jednom nacionalnom prvenstvu (npr. francuskom) igra 1. ligu, u drugoj zemlji (npr. Belgiji) može igrati 2. ligu. Žali se i Ovtcharov, njegov Fakel Gazprom Orenburg (Ovtcharov, Mizutani i Samsonov) osvojio je Europsku Superligu, ali ne i rusko prvenstvo. Promjenjena pravila ne daju da u nacionalnom prvenstvu klub igra sa sva 3 stranca, tako da je titulu osvojio UMMC Verkhnaya Pyshma (Fang Bo, Gaćina, Shibaev i Vlasov). Ali, neće Dima u neki drugi klub, interes (zarada) mu to “ne dopušta”, iako u Rusiji nema neki treći, značajniji klub. U ostatku Europe, malo kvalitetnije lige su još njemačka, francuska i poljska, ali sa tendencijom pogoršanja. Japan i Korea nemaju kvalitetne lige, jedino Kinezi, a od nedavno se javljaju Indijci. Samo u Kini postoji medijski “potencijal” stolnog tenisa, jer je nedavno finale muškog Svjetskog prvenstva (WTTC) gledalo 50 miliona Kineza.

Kod nas je financijsko stanje još lošije. Prvaka (STK Libertas Marinkolor) su napustili Simović (Španjolska) i Tošić (Njemačka), jer financijski ne može parirati stranim klubovima, a došao je Ivan Juzbašić. U StaRR iz Varaždina došao je Slovenac Persolja, a prijavljeni su i Kinezi Zeng, te Tan Ruiwu, za koga se ne zna da li će i igrati. Ova dva kluba igrati će, kao i prošle godine, ETTU Cup. Kod žena, opet je, između klubova, došlo do međusobne zamjene igračica, tako da je Malobabić iz TIS-a otišla u Varaždin, Tubikanec iz Bjelovara u Aquastil iz Duge Rese, u Dr Časl je došla Srebrnjak, a u Mladost Cakol, Bardač je otišla u TIS… Tko su najveći gubitnici prijelaznog roka? Osim dubrovčana, to je svakako i HASTK “Mladost”, gdje je ostalo vrlo malo igrača(ica), a imaju novog trenera Roka Tošića. Trener Arapović, sa svojom kćeri, prešao je iz Dr Časla u TIS.

“Zgodna” je vijest, a prenio je HSTS, da Split postaje, citiram: “sportsko-edukacijsko-turistički brend na svjetskoj razini”. Organizirali su tečaj za čak 20 (slovima: dvadeset) stolnoteniskih trenera. No, bolje da se drže Ultre, tamo dolazi više ljudi (150 tisuća), sa više para. Ako niste potpuno slijepi, vidjeti ćete da je budućnost u partijanju, a ne pinganju.

Split_Studij

Inače, prošlog tjedna se igrao Japan Open 2017., a pobjednici su Ma Long i Sun Yingsha. Slijedi China Open (Platinum)…

Pinganje po vani

Iskreno mi je žao što novi (stari) Predsjednik ITTF-a Thomas Weikert, prije predstavljanja TTX-a, sa novim pravilima, nije posjetio stolove na otvorenom u Zagrebu. Tamo se, još uvijek, broji do 21, sa promjenom servera svakih 5 poena.

Nastupa doba u godini idealno za pinganje po vani. Toplo je, dan dugo traje, nije sparno kao u dvoranama, gume se ne zamućuju od kondenzirane vlage. Jedna epizoda već je objavljena, o Jarunu. Nedavno je izdana karta Zagreba, sa lokacijama za pinganje vani.

Zg_Ping_pong

U kakvom su stanju vanjski stolovi? Pretežno lošem, jer, institucionalno, nitko za njih nema interesa, a ljubav je davno prošla… Ali, neka Vas to ne smeta. Neravnina na stolu je prilika da ubrzate reflekse. Ako puše vjetar, to će Vas natjerati da igrate po sredini stola, smanjujući mogućnost da loptica bude otpuhnuta van. Rez i kontra su sigurniji udarci od spina, kojeg vjetar odnese preko stola. I, psihički je dobro. Morate biti spremni da Vas bilo koji parkovni igrač izdere k’o zelje, nema podcjenjivanja, ipak je to njegov “teren”.

Što Vam sve treba? Rezervni reket, jer nema smisla prljati nove (?) gume, mrežica, tenisice za trčanje, jer je iza stola beton, te bočica vode ili hladno pivo. I, puno dobre volje. Ako me hoćete sresti, najverojatnije će to biti u Utrini, na igralištu Skokov/Fancevljev prilaz.

WTTC 2017. – 2. dio

Čestitke kosookima, gadno su nabili ravnooke, to se prvenstveno odnosi na Kineze, zatim Japance, pa onda Koreance. Stari svjetski prvaci Ding Ning i Ma Long obranili su titule. Pokazalo se, kao i mnogo puta, tamo gdje nema velike razlike u igračkoj vještini, pobjedu odnosi glava.

Neću navoditi sve pobjednike, po kategorijama, jer one koje to interesira, već znaju, a ostalima neće biti važno…

WTTC_2017_Winners

Prijenosi na itTV su bili super, sa “pokrivanjem” footworka (kamera ispod stola), dobri komentatori, statistika… Također, između mečeva su objavljivane reportaže o kontroli reketa, izlasku igrača u arenu, radu komentatorskih ekipa… Od lovaca, ovaj puta, najdalje je došao Ruwen Filus, oni pobjeđuju samo na Croatia Openu (Hyuk i Gionois)! Zašto? Ledena dvorana Doma sportova, zbog mekoće poda i svoje veličine, najsporija je od svih u kojima se igraju Pro Tour natjecanja. Čestitke i interes idu i “čudu od djeteta” Tomokazu Harimotu, koji je super igrao i probijao se, čak i preko prvog japanskog reketa Mizutanija, sve dok u četvrtfinalu nije naišao na lijevoruki penhold kineski zid (Xu Xina). Svakako, ovo prvenstvo predstavlja oproštaj od Zhang Jikea, dok se europske “stare kosti” (Boll, Samsonov) drže sve teže, a nasljednika nema.

Zhang_Jike_China

Boje Afrike su branili neki igrači, nalik čudnovatim kljunašima.

WTTC_2017_Player_1
WTTC_2017_Player_2

A, kako smo mi prošli? Ma, “izvanredno”, genijalno, mo’š mislit’, ZoomTT nas je svrstao na podjelu 56. mjesta, kao najveće gubitnike, iza Nigerije.

WTTC_2017_Croatia

WTTC 2017. – 1. dio

WTTC_2017_Table

Od danas 29.05. do 05.06.2017. u Düsseldorfu se održava Svjetsko pojedinačno prvenstvo u stolnom tenisu (WTTC). Nastupa 557 igrača/ica iz 106 zemalja, a natječu se u pojedinačnoj konkurenciji i parovima (muškim, ženskim i mješovitim).

WTTC_2017_Players

Evo službene najave ITTF-a:

Natjecanje se održava u 3 paviljona Sajma u Düsseldorfu, pri čemu je jedna dvorana za trening, druga, natjecateljska, sa stolovima od 5 – 32, a u glavnoj dvorani (paviljonu), za 7600 gledatelja, postavljena su 4 stola. Ulaznice za posljednja 3 dana su rasprodane, a za kvalifikacijske dane cijena je €15. Šetnju dvoranama omogućio je TableTennisDaily, a ovdje je i raspored natjecanja. Normalno, sve se može, sa 6 stolova, direktno gledati na ITTF-u ili kasnije na njihovom Youtube kanalu.

Već je napravljen i žrijeb muškog i ženskog pojedinačnog glavnog turnira.

WTTC_2017_Man_Draw
WTTC_2017_Woman_Draw

Naše predstavljaju 4 igrača, od kojih su Gaćina i Pucar direktno u glavnom turniru, dok Kojić i Fučec kreću ab ovo. Sve igračice (Jeger, Đurak i Srebrnjak) moraju igrati kvalifikacije, o čemu možete više pročitati iz vijesti HSTS-a. Interesantno, Gaćina će u parovima ponovno igrati sa Freitasom, kombinacija koja je osvojila Europsko prvenstvo.

Donic i ESN

Na žalost, povod ovom blogu je tužan. Prije par dana, u dobi od 86 godina, naspustio nas je dugogodišnji vlasnik firme Donic, g. Karlheinz Schreiner. Već prije, posao je prenio na sina Franka.

Karlheinz_Schreiner

A, znate otkud naziv Donic? Joola je ime dobila po osnivaču Fr. Th. Jooss in Landau, Tibhar po Tiboru Harangozu, a Donic po Doctoru Georgu Nicklasu. Dr. Nicklas je, zatim, firmu prodao svom treneru Karlheinz Schreineru, koji ju je preselio iz Kölna u Völklingen, a sam je osnovao ESN Deutsche Tischtennis Technologie GmbH, jednog od najvećih proizvođača stolnoteniskih guma (Tensor).

Georg_Nicklas

I sam Schreiner bio je sposoban, pa je iskoristio priliku 1993., kada je J-O Waldner ostao bez sponzora (Banda), te mu ponudio da postane Donic “manekenom”. Njegovu ulogu preuzeo je Ovtcharov, kojeg je Karlheinz, u dobi od 12 godina, sreo na školskom prvenstvu, te mu odmah ponudio sponzorstvo. Danas Donic proda više drva i guma u Kini, nego u Europi.

Sve ovo je trič-trač, jer amaterska igračka sezona je pri kraju, pa koga interesiraju drva i gume? Još samo preostaje Svjetsko prvenstvo (WTTC), koje u Düsseldorfu započinje za 5 dana. Možda će slijedeći blogovi biti više posvećeni tehnici igre, za one koji su, u znoju lica svog, odlučili preko ljeta “izbrusiti” svoju stolnotenisku tehniku.

Aleksandar Karakašević

Aleksandar_Karakasevic

Ono što vrhunskog stolnotenisača čini legendom nije samo njegova igra, perfekcionizam u određenom segmentu, već i jedinstven karakter i temperament. Evo ga, na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008., u “razgovoru” sa trenerom Srbije Kalinićem, također vrhunskim ex-YU reprezentativcem (obavezno zvuk staviti na max):

A Sale (nadimak Aleksandra Karakaševića) je, uz Kreangu, ponajbolji svjetski backhandaš, najmekša ruka Europe, i tako već desetljećima. Počeo je sa ocem Milivojem, nekadašnjim reprezentativcem Jugoslavije, o čemu možete pročitati u slijedećem članku.

Ono što je interesantno je pogled u njegov privatni život, osim onog za stolom, i najnovija razmišljanja o stolnom tenisu, koja dosta korespondiraju sa našom situacijom.


Iako je tokom cijele igračke karijere imao puno uspjeha, među ostalim pojedinačnu brončanu medalju na Europskom prvenstvu, svakako najznačajniji su u mješovitim parovima sa Litvankom Rutom Paskauskiene.

Karakasevic_Paskauskiene

Kako igra danas? Pogledajte ga protiv Grka Gionisa:

Kada će Srbija ponovno imati igrača takve kvalitete? Nikad, pa ni tad.

P.S. Poznati su i novi muški ekipni prvaci Hrvatske, to su, po prvi puta, Pituri (Libertas – Marinkolor iz Dubrovnika). Čestitke!