Mama, vidi me na televiziji

Što je u životu važno? Biti na televiziji, koga tamo nema, kao da ne postoji. To najbolje znaju naši političari, pa se od tamo ne skidaju… Tako je to bilo kod nas “starih”, ovi mladi vise na Youtube-u, pa sami kreiraju svoj program.

Negdje u ljeto, djelatnik televizije TV4R (televizija na 4 rijeke iz Karlovca) i igrač Sokaz-a Nenad Bobinski došao je na lukrativnu ideju da spoji posao i hobi. Snimati će emisije o Sokaz-u (zagrebačkoj stolnoteniskoj rekreativnoj ligi) i prikazivati ih na karlovačkoj televiziji, iako, morate priznati, to baš nije logično, jer što se tamo nekog u Karlovcu to tiče? Evo, jučer sam, mijenjajući programe, 2 puta naišao i na TV4R, u 1. navratu je bio prilog o karlovačkoj malonogometnoj rekreativnoj ligi, gdje 10-tak trbušastih tipova natjerava loptu, a u 2. navratu bio je muzički sastav čiji nastup bi mogao biti zadovoljavajući samo na vatrogasnoj zabavi u Donjoj Lomnici, nakon što slušatelj popije minimalno 6 piva. Ni ostale emisije Trend Medija na Youtube-u nitko ne gleda.

Sokaz_TV

Emisija nije zamišljena kao djelo entuzijasta, koji sa kamerom šeće po stolnoteniskim dvoranama (tip: Mess), već način ostvarenja zarade. Po našoj (hrvatskoj) navadi, autor se prvo pokušao afirmirati kao nametnik, predlažući rukovodstvu Sokaz-a da digne prijavninu, te da se na taj način institucionalno “ugradi”, te financira emisiju. Kada to nije uspio, uzeo je popis Sokaz ekipa, izdvojio iz njega potencijalne platiše, tako da se iste reklame prikazuju po 3 puta u svakoj emisiji. Većina oglašivača od toga neće imati nikakve koristi, ukupno gledateljstvo je limitirano na 1100 igrača, uz njihovu užu rodbinu i prijatelje. Iz firme Bigas lik priča o nekim portfeljima, ne znam koliko je porastao broj opranih automobila u Ritmu, a prodaja Sokaz-ovcima uspornika prometa iz firme Cestodom sigurno ide k’o luda…

Idemo prvo na dobre vijesti. U razgovoru sa igračima, emisija je kod njih naišla na dobar odziv, jer mogu vidjeti stanje u drugim dvoranama, “upoznati” neke nove igrače, “isproducirati” se malo na televiziji, a to ih niš’ ne košta…

Idemo sada na loše vijesti. Emisija na početku ima 4 minute reklama, koje se ponavljaju u još 2 bloka, u sredini i na kraju, u jednoj emisiji odštopao sam čak 14 minuta. Voditeljica se ne razumije u stolni tenis, a isto vrijedi i za snimatelja, jer u poenima prikazuje samo jednog igrača. Emisija se snima u jednoj dvorani, mečevi i poeni prikazuju se malo, već je naglasak na razgovoru sa sudionicima, igračima ili ostalim prisutnima. Pri tome, sve je puno osobnih detalja, koji, osim njima samima, ne znam kome su interesantni, npr. da je Rodić počeo igrati sa 8 – 9 godina u Župnom uredu crkve “Sv. Nikole”, kada i kako je Paher počeo igrati Sokaz, da Škreblin radi u Bjelovaru itd. Kako to popraviti? Jednostavno: CUT (hrv. rez). Dalje, emisije su pune pogrešaka, npr. da Marinković igra u 3. ligi (igra u 2.), izgovoreno prezime igrača (Višković, a ne Visković), pogrešno objavljen rezultat 9 : 1 (bio je 8 : 2)… Najlošija vijest je da gledanost emisije na Youtube kanalu, umjesto da raste, pada:

Sokaz_Gledanost

Propuštenu ili slijedeću emisiju možete pogledati na njihovom kanalu.

Dokle će emisija trajati? Očito, za ovu Sokaz sezonu financiranje je osigurano, no ne znam hoće li za slijedeću naći dovoljan broj oglašivača.

Kineski štih

Kada na Hrvatskom jezičnom portalu upišete riječ štih (njem. Stich: ubod) važno je njeno 4. značenje, koje kaže: “Prepoznatljivo svojstvo kao dio ukupnosti svojstava…”. Manimo se jezikoslovlja, idemo na suštinu koja se iza njega krije.

Ako se zapitamo: “Gdje je danas hrvatski stolni tenis?“, zadovoljavajući odgovor daje nam plasman sa zadnjeg Europskog prvenstva, koje je prije mjesec dana završilo u Luxemburgu. Muški su bili 6., žene 14., prema tome zauzimamo prosječno 10. mjesto. Ni to nije išlo vlastitim snagama, bez kineskog “dopinga”, jer je u odlučujućem meču za plasman od 13. – 16. mjesta, protiv Španjolske, za nas nastupila Tian Yuan. Svakom je jasno, kada to usporedimo sa povijesnim rezultatima hrvatskog stolnog tenisa, kod muškaraca (Primorac, Šurbek, Stipančić…) i žena (Boroš, Paović, Batinić…), pad je drastičan. No, nije tako samo sa reprezentacijama, već i na ligaškim natjecanjima. Na meču 1. kola ženske Superlige TIS : Dr. Časl (0 : 4), viđeni stolni tenis bio je otužan, a na meču su bila ukupno 3 gledatelja: moja malenkost, te roditelji jedne igračice. Tamo je bilo vidljivo i “bajno” financijsko stanje u nekim klubovima, gdje domaća ekipa nije nastupila u sportskim dresovima nekog stolnoteniskog branda (cijena cca. 120 kn/kom), već u običnim pamučnim majicama za 20 kn. Sve to, kako nam poručuje iz susjedstva nedavno izabrani predsjednik Stolnoteniskog saveza Srbije Aleksandar Karakašević, a on se zaista razumije, jer igra i živi stolni tenis preko 35 godina, posljedica je “rada” zadnjih 10 godina. Normalno, za ispravak takvog stanja treba slijedećih 10 godina.

STS_Vojvodine_1

Oni u Hrvatskoj kojima se ne da stvarati i čekati, daju svojim ekipama “kineski štih”. Ekipa Dr. Časl nastupila je na nedavnom meču 2. kola Lige prvaka protiv mađarskog Szekszarda, te “slavila” sa 3 : 0. Interesantno, a u tekstu se kaže: “Zagrepčanke su totalno nadigrale Mađarice ne prepustivši im niti set…”. E, sada, molim lijepo, neka mi netko kaže koja je to najveća Purgerica na slici? Ili su jele previše integralne riže, a premalo štrukl(j)i?

Dr-Casl-HU

Ambicije Dr. Časla su javno izražene, i ako su financirane privatnim novcem, problema nema, svatko vlastiti novac može slobodno trošiti, na to što god mu srce “veseli”. Ali, da će hrvatski stolni tenis od toga imati neke koristi, ne sumnjam, već znam da neće.

Casl_3

Ako ste mislili da je to cijela “priča”, varate se, ona tu tek počinje. Slično je i u Varaždinu, samo s muškarcima. Evo ih, u meču 2. kola Superlige, sa vlastitim “snagama” (Ređep, Horvat, Kraljić), izgubili su glatko od STK Libertas Marinkolor (Japec, N. Juzbašić, I. Juzbašić) sa 0 : 4, a novinska vijest kaže da su “pometeni”. Varaždinci tek čekaju svoja 2 kineska pojačanja: Zeng Jia i Tan Ruiwu, a, pored njih, ima tu još i jedan Englez. Istovremeno, cijelo vrijeme “kuknjave” da nedovoljno dobivaju od grada, koji bi to (valjda) trebao financirati.

STK_Libertas

Ni tu nije kraj. U Hrvatsku je nedavno došla, “kao” 17-godišnja (većina kineskih igrača/ica predstavlja se 4 – 5 godina mlađima) kineska igračica Sun Jiayi, koju svi već vide kao okosnicu buduće hrvatske ženske reprezentacije. Sadašnji poslodavac mijenjao bi joj ime u Ana Sun, ne bi li time postala “više” Rvatica i Purgerica!

Sun-Jiayi

Ne bi li se netko (ipak) uhvatio posla, pa samostalno stvorio igrače(ice), mlade, stare, može i rekreativne, “čokljave”, kakve god, samo da su naši? Makar na to čekali slijedećih 10 godina.

Eksperimentiranje

Započeti ću sa uzrečicom: “Tko ne traži, neće naći!“. Drugim riječima, ako nabavite reket, pa 3 – 4 godine igrate s njim, dok se gume i/ili drvo ne raspadnu, sigurno nećete znati što se nudi, niti što Vam od ponuđene stolnoteniske opreme najbolje odgovara. Ako, pri tome, niste ambiciozni i zadovoljavate se samom spoznajom da ste se tokom igre dobro oznojili, sve OK, cilj će, nezavisno od reketa, biti postignut. Ako Vam nije svejedno da li ste pobjednik ili gubitnik, te pri svakoj aktivnosti iz sebe pokušavate izvući maksimum, tada bi, katkada, trebali pogledati i svoj reket, jer, i u njemu se krije dio Vaše uspješnosti.

Treba samo pogledati ponudu najpoznatijih medium pips guma (sa srednjim pipcima), između softa i trave, za blokere i udarače (napadače kontrom), i vidjeti ćete da se nude 4 modela:

  • Friendship 563-1, kineska klasika;
  • Galaxy Pluto, sa tvrđom spužvom;
  • Kokutaku 110 II, sa mekom spužvom i
  • Spinlord Keiler, inovirana inačica.

Iako slične gume, koja od navedenih modela i u kojoj debljini spužve od 1.2 do 2.0 mm (standardna je 1.5) će Vama najbolje odgovarati? To ne ovisi samo o tehnici igre, već i odabranom drvu. Možda ispod neke od guma treba koristiti drugu spužvu, one od TSP-a su najbolje? Posebno su apostrofirani igrači sa travom, da li tražiti maksimalni efekt (povrat spina) ili konzistentnost? Kod igrača sa glatkim gumama moguć je izbor različite debljine i tvrdoće spužve, geometrije  i hvatljivosti topsheet-a, katapulta, kuta izbačaja, težine gume… Broj kombinacija je zaista velik.

Esperimentiranje traži odgovarajuću količinu vremena, strpljivosti i novca, katkada i više tisuća kn. Isplati li se? Da. Navesti ću samo najpoznatije eksperimentatore. Resman je bezvremenska legenda, igrač od 75 godina, koji je bio “debelo” pozitivan u 2. ligi, zajedno sa svojom kolekcijom od 2000 drva. Iceman, momentalo 1. igrač Sokaz-a, na BH je prvo igrao sa extra tacky gumom (Globe 999 na 0.5 spužvi), zatim travom (Spinlord Dornenglanz), a u zadnje vrijeme je uveo “modu” frictionless (bez otpora) antispinova iz Der-Materialspezialista. Turk (na slici), sa svojom kombinacijom drva Avalox P500 i trave Palio CK531A, u ligi je pobijedio ex reprezentativca Karlovića, a zatim, u Dugoj Resi, pobjednika Dede Marinkovića, kojima se prije eksperimentiranja nije mogao ozbiljnije suprotstaviti. I pisac ovih redova spada u tu kategoriju, momentalno na drvu Stiga Infinity VPS V (Fan Zhendong), od 72 grama, na FH igra sa DHS Hurricane3-50 (35°), te, tradicionalno, na BH sa DHS Hurricane3 Neo National (Blue Sponge). Za slijedeći eksperiment već je spremna Joola Drum…

Turk Zoran

13. prase

Ako netko misli da su tema ovog bloga prasice u stolnom tenisu (protivnički udarci u rub stola ili mrežice) vara se. Postoji uzrečica: “Kad slučaj hoće i mrtvac prdne!”, a prasice su sastavni dio igre i takvima ih treba prihvatiti. Eventualna nervoza samo će rezultirati gubitkom slijedećeg poena. Tko to neće ili ne može prihvatiti, za tog stolni tenis sigurno nije idealan sport..

Prije mjesec dana razgovarao sam sa ocem djeteta koje trenira stolni tenis. Dijete je bilo u klubu, trener se cijelo vrijeme derao na njega, te, umjesto da ga motivira, ubijao mu volju. Otac premijestio dijete u 2. klub, ni tamo nije znatno bolje, eto, ne zna što da čini? U stvari, u tim klubovima djeca su višak, nepotrebna, “13. prase”. Jer, dobivali bi treneri plaću i da nema djece, oni ih ne vole i samo ih nerviraju…

Tim monologom podsjetio me na “moj slučaj”. Kći je trenirala u klubu, te, nakon godinu i po treninga, predsjednik kluba je registrirao kod HSTS-a. Nakon toga, počela je “šikana”, jer ju nije htio prijavljivati na turnire, pa sam to morao sam činiti, iako na to nisam imao pravo. Hvala tajniku HSTS-a, koji bi je, nakon kratke “bukvice”, ipak prijavio. I, trajalo je to cijelu godinu, te postalo neizdrživo. Otišao sam na jedan trening u 2. klub, u koji sam mislio premijestiti kći. Trener je trenirao igračicu, zatim je otjerao sa treninga, te se nakon toga nastavio 1 sat svađati sa njenim ocem, čemu sam prisustvovao. I dođem doma, pita žena kako je bilo, a ja joj kažem. Ipak sam, nakon 6 mjeseci, premijestio kći u taj klub, ali ni tu sreća nije predugo trajala, manje od godine. Jedan od trenera u klubu me čak tražio da pribavim dvoranu u kojoj bi je on trenirao. U trećem klubu rekli su da dijete dovedem u ponedjeljak, a kako to nisam mogao, već tjedan kasnije, bahato su saopćili da više nisu zainteresirani. I tako to, tokom većeg dijela njene igračke karijere imao sam problema sa pronalaženjem trenera i klubova. I, iako je ona bila zainteresirana, a kao roditelj je podupirao i financirao, nitko nas nije htio. I, neka mi netko još kaže da je šteta da je prestala???

Ali, nije to sve, sjećam se Svena. Koliko li je tek on klubova promijenio, dok nije definitivno odustao? Među ostalim, od njegovih dobrostojećih roditelja tražili su da financiraju cijele ekipe u ligaškom natjecanju. U jedan klub su ga primili, jer je bio konkurentan njihovim igračima, a zatim s njim 2 godine NIŠTA NISU RADILI. Normalno, nakon toga, više nije bio konkurentan.

I, tako to, već 20 godina. Pa, dobro, tko može uspjeti? Odgovor je jednostavan i očit. Samo djeca čiji je otac i sam trener stolnog tenisa, npr. obitelji Pucar i Arapović.

Arapovic
Izvor: HSTS

Stolovi za stolni tenis – vanjski

Prije povratka u “normalu”, nakon ljetne stanke, još jedna prigodna tema o vanjskim stolovima za stolni tenis. Namijenjena je komunalcima, sa navadom postavljanja stolova po parkovima, ali ne znam da li to još čine ili su postojeći samo “bijele pjege” socijalizma, kada je državu interesiralo zdravlje radnih ljudi i građana. Također, vanjski stolovi služe za rekreaciju u vlastitom vrtu ili kao dodatna ponuda za goste u apartmanima / hotelima.

Odmah moram naglasiti da su igračke karakteristike vanjskih stolova neusporedive sa onim unutrašnjim, jer su tvrđi (beton, odnosno metal), sa višim odskokom loptice i manjim primanjem rotacije. Svaki unutarnji stol srednje ili više klase (>22 mm) biti će znatno kvalitetniji od bilo kojeg vanjskog. Ali, to još uvijek ne znači da se ne može odigrati koja dobra partijica.

Idemo vidjeti kako tu stoji domaća ponuda.

Betonski stolovi se nude na Njuškalu. Otprilike, jednako izgledaju, ali imaju različite cijene.

Stol_betonski

Betonski stol iz Češke, u ponudi Korbela, ima vanjski zaštitni plastificirani premaz.

Stol_vanjski_Ceska

Od vanjskih metalnih stolova Decathlon nudi vlastiti brand Artengo, te francuski Cornilleau. Evo, kako se reklamiraju:

Na Njuškalu još se nude njemački Kettler, a sport4pro nudi stolove od Donica, Kettlera i Sponete. Svakako, najveća mana metalnih stolova je što imaju ugrađenu mrežicu, koja se, bez većih zahvata, ne može zamijeniti ili nadomjestiti.

U ponudi jednog domaćeg dobavljača je i vanjski stol u obliku krumpira. Tko to kupuje, ne bih znao, ali po onoj trgovačkoj: “Svaka roba nađe svoga kupca”.

Stol_vanjski_krumpir

U međuvremenu, webmaster je zamijenio trkačku ekipu, pa, umjesto za FSB Racing Team (Sveučilište u Zagrebu), momentalno na Hockenheimringu nastupa za Bodensee Racing Team (Fachhochschule Konstanz).

Bodensee_Hockenheim

Njihova maskota, riječna neman, koju je mama nazvala Helmut – First Driver, provjerava što ima za večeru. Pa, natürlich (hrv. normalno), njemačke kobase.

Bodensee_Maskota

P.S. Naknadno, pojavila su se još 2 članka o vanjskim stolovima (Kettler i ostalima).

Ljetna stanka

Nije lako po ovim ljetnim vrućinama, kada je 35°C. I, još se nekako uspijem natjerati da odigram 2 -3 partijice u Prečkom, ali na pisanje bloga, ujutro, nikako. U međuvremenu sam i malo putovao, pa prije ljetne stanke, par slika stolnoteniskih stolova i mjesta gdje možete pingati, normalno, na otvorenom.

Prva fotka je iz Art Parka u Zagrebu:

Stol_2018_2

Sada idemo malo u inozemstvo. Na slijedećoj fotki su preostali članovi obitelji, osim Vilka, uz 2 stola ispod FachHochSchule Konstanz (Njemačka), tako da se studenti, u pauzama, mogu malo rekreirati. Tamo, sin, dere k’o zelje studente iz ostalih zemalja.

Stol_2018_1

Naredna fotka je iz Meersburga (Njemačka), sa plaže na Bodenskom jezeru.

Stol_2018_4

Oni kojima je dosadio klasični stolni tenis, mogu pokušati na ovom stolu snimljenom u francuskom Colmaru.

Stol_2018_3

Svima želim ugodan ljetni odmor, a ja odoh na pinganje u Istru (Poreč).

Što Kolinda može, a Angela ne?

Danas posebno “zeznuto” nagradno pitanje: “Što to Kolinda može, a Angela ne, a tiče se stolnog tenisa?” Ha, sada da Vas vidim, junaci!

Nedavno je ITTF objavio seriju interviewa sa Ištvanom Korpom, kao igrač bio je Europski prvak, zatim trener njemačke reprezentacije 33 godine (1975. – 2008.), a na međunarodnim natjecanjima vodio je Timu Bolla. Prva 3 nastavka su na njemačkom, sa titlovima na engleskom, a 4. nastavak, koji se dijeli na 2 dijela, je na srpskom, pa ga mogu pogledati i oni bez znanja stranog jezika. I, što nam to g. Ištvan kaže, a interesantno je za ovaj blog? Njemački stolnoteniski savez Bollu nije dodijelio posebnog trenera, bilo im preskupo, već su sa njim naizmjence radili trener u klubu i reprezentaciji. Zbog toga, on je danas slabiji igrač, manje kompetitivan Azijatima. Kinezi, svaki igrač u reprezentaciji, ima osobnog trenera. Ali, njima se može, stolni tenis je tamo drugi najgledaniji sport, odmah iza nogometa.

A, gdje smo tu mi? Mi smo k’o Kinezi, a ne k’o “siromašni i škrti” Nijemci. Evo i dokaza. U 2 najnovija članka, koje prenosi i HSTS, ženska ekipa Dr Časl, u novoj sezoni, sastojati će se od 2 Hrvatice (Srebrnjak i Đurak), jedne Slovenke (Fajmut), te čak 5 Kineskinja. Cilj je osvajanje Lige prvaka, jedini koji si je Dr Časl zacrtao, a još nije ostvario. Slovenka trenira u NT centru u Otočcu, a Kineskinje dolaze samo na mečeve. Kako ekipa ima “pravo” na 2 trenera o “državnom trošku” (grada Zagreba), ispada da će svaka naša imati svog. U “radu” njima će pomagati i trenerica reprezentacije Tian Yuan, tako da je to populacija od 1.5 trenera po igračici. Respektabilno. Istina, u klubu su još ostale i 2 kadetkinje (Jurčević i Brnić), ali kako su htjele otići, a nisu puštene, ne zna se gdje će trenirati, ali u Dedićima vjerojatno ne. Koji je tu interes hrvatskog stolnog tenisa? Ne bih znao, na utakmicama muške Lige prvaka, kada se tamo igrali ponajbolji svjetski igrači (Ryu Seung Min, Tan Ruiwu, Wang Eugene, Tokič, Saive, Steger…) okupljalo se tek 20 – 50 navijača, uglavnom okorijelih Sokaz-ovaca. Nije to kod nas jedinstven “primjer”. Malo “lošiji” tretman će biti u HASTK “Mladost”. Tamo imaju 6 kompetitivnih igrača/ica i 3 trenera. Još je interesantnije da ekipa Mladosti ima ukupno 3 igračice, za Superligu (Cakol, Tomić i Mikac), ali ima prijavljenu još jednu žensku ekipu u 1. ligi (zapad). Tko će tamo igrati, neke početnice od 8 – 9 godina? GSTK Zagreb ima, isto, 3 plaćena trenera, a TIS, sa 26 igrača, 2. Koja je tu logika, ne bih znao? Definitivno, trenerima u Zagrebu nije loše, nije plaća neka velika, prosječna hrvatska, ali se baš, osim ponegdje, ne “pretrgnu” od posla.

Casl_Logo

Ali, to nije sve! Nekadašnji “maneken”, koji je od bivšeg poslodavca naslijedio navadu da po sebi nazove klub (StaRR – Stolnoteniska akademija Ronald Ređep) se žali da nema podršku lokalnih vlasti u Varaždinu. Eto, za sitnicu od pola miliona kn on bi formirao ekipu i nastupio u muškoj Ligi prvaka. Najbolje da grad za to uvede stolnoteniski prirez. Svaki građanin (a ne “građevina”, po rječniku bivšeg premijera), njih manje od 50 tisuća, nezavisno od godina (i oni tek rođeni), treba platiti 10 kn. Koja korist od toga? Opet, ne bih znao. Sumnjam da bi na utakmice dolazilo više od 50 gledaoca, pa ako su 3 meča u grupi, svaki bi koštao oko 170 tisuća kn, tj. 3400 kn po osobi koja bi ga gledala. Ako je to tako dobra ideja i “sitna lova”, zašto se ne nađu privatni investitori ili uloži vlastiti novac? Ili, prikažimo to i ovako. Da svakom potencijalnom gledaocu ponudi 3400 kn da ne dođe, koliko bi ih došlo na meč? Odgovor: “0”, tzv. prazan skup.

Mogao bi ovdje navesti pregršt takvih primjera, iz povijesti i danas, ali nema svrhe. Zato ću prijeći u autoredukciju, te, osim iznimno, neću više komentirati vijesti iz hrvatskog stolnog tenisa, kako onog profi, tako i rekreativnog. I onako ne igram više Sokaz, kći i ja smo “digli ruke”. Kakva je to organizacija koja svojim članovima ne dopušta neposredno, niti jednom godišnje, da izraze svoje mišljenje? Kakav je to Savez koji već godinama ne omogućava sudjelovanje Udruge igrača?

Stolni tenis volim k’o i prvog dana, još uvijek igram 5 puta tjedno i “zabijem” radoznali nos u svako novo drvo, gumu i lopticu.

Koliko para, toliko…

“Koliko para, toliko stolnog tenisa” stara je poslovica, a vrijedi i danas.

Sreća, u stolnom tenisu je para malo, s tendencijom smanjivanja, pa igrači nisu u napasti da se iznenadno obogate 🙂 . Dapače, znatno je veća vjerojatnost da svoj rad nikada ne naplate :mrgreen: . Prema tome, mladom naraštaju pouka: “Mani se reketa, osim rekreativno, drž’ se knjige!”. Čak je i Ma Long nedavno završio fakultet. U analizi stanja u američkom stolnom tenisu, Jörg Bitzigeio, sadašnji izbornik, navodi da reprezentacija nema profesionalnih trenera, a roditelji svojoj djeci plaćaju tjedne treninge $400 – 500. Nedavno sam razgovarao sa našim profićem, igrao je stranu ligu, postao prvakom, za 15000 godišnje. Bolje bi mu bilo da je tamo pekao pizzu, više bi zaradio, za tu plaću bilo bi dovoljno da zna npr. samo margaritu (sa sirom). Ali, gazda mu nije produžio angažman, jer je našao još povoljniju “priliku”. Kako? U “dobrom” dijelu Europe omogućena je dvojna registracija, pri čemu ako igrač u jednom nacionalnom prvenstvu (npr. francuskom) igra 1. ligu, u drugoj zemlji (npr. Belgiji) može igrati 2. ligu. Žali se i Ovtcharov, njegov Fakel Gazprom Orenburg (Ovtcharov, Mizutani i Samsonov) osvojio je Europsku Superligu, ali ne i rusko prvenstvo. Promjenjena pravila ne daju da u nacionalnom prvenstvu klub igra sa sva 3 stranca, tako da je titulu osvojio UMMC Verkhnaya Pyshma (Fang Bo, Gaćina, Shibaev i Vlasov). Ali, neće Dima u neki drugi klub, interes (zarada) mu to “ne dopušta”, iako u Rusiji nema neki treći, značajniji klub. U ostatku Europe, malo kvalitetnije lige su još njemačka, francuska i poljska, ali sa tendencijom pogoršanja. Japan i Korea nemaju kvalitetne lige, jedino Kinezi, a od nedavno se javljaju Indijci. Samo u Kini postoji medijski “potencijal” stolnog tenisa, jer je nedavno finale muškog Svjetskog prvenstva (WTTC) gledalo 50 miliona Kineza.

Kod nas je financijsko stanje još lošije. Prvaka (STK Libertas Marinkolor) su napustili Simović (Španjolska) i Tošić (Njemačka), jer financijski ne može parirati stranim klubovima, a došao je Ivan Juzbašić. U StaRR iz Varaždina došao je Slovenac Persolja, a prijavljeni su i Kinezi Zeng, te Tan Ruiwu, za koga se ne zna da li će i igrati. Ova dva kluba igrati će, kao i prošle godine, ETTU Cup. Kod žena, opet je, između klubova, došlo do međusobne zamjene igračica, tako da je Malobabić iz TIS-a otišla u Varaždin, Tubikanec iz Bjelovara u Aquastil iz Duge Rese, u Dr Časl je došla Srebrnjak, a u Mladost Cakol, Bardač je otišla u TIS… Tko su najveći gubitnici prijelaznog roka? Osim dubrovčana, to je svakako i HASTK “Mladost”, gdje je ostalo vrlo malo igrača(ica), a imaju novog trenera Roka Tošića. Trener Arapović, sa svojom kćeri, prešao je iz Dr Časla u TIS.

“Zgodna” je vijest, a prenio je HSTS, da Split postaje, citiram: “sportsko-edukacijsko-turistički brend na svjetskoj razini”. Organizirali su tečaj za čak 20 (slovima: dvadeset) stolnoteniskih trenera. No, bolje da se drže Ultre, tamo dolazi više ljudi (150 tisuća), sa više para. Ako niste potpuno slijepi, vidjeti ćete da je budućnost u partijanju, a ne pinganju.

Split_Studij

Inače, prošlog tjedna se igrao Japan Open 2017., a pobjednici su Ma Long i Sun Yingsha. Slijedi China Open (Platinum)…

Pinganje po vani

Iskreno mi je žao što novi (stari) Predsjednik ITTF-a Thomas Weikert, prije predstavljanja TTX-a, sa novim pravilima, nije posjetio stolove na otvorenom u Zagrebu. Tamo se, još uvijek, broji do 21, sa promjenom servera svakih 5 poena.

Nastupa doba u godini idealno za pinganje po vani. Toplo je, dan dugo traje, nije sparno kao u dvoranama, gume se ne zamućuju od kondenzirane vlage. Jedna epizoda već je objavljena, o Jarunu. Nedavno je izdana karta Zagreba, sa lokacijama za pinganje vani.

Zg_Ping_pong

U kakvom su stanju vanjski stolovi? Pretežno lošem, jer, institucionalno, nitko za njih nema interesa, a ljubav je davno prošla… Ali, neka Vas to ne smeta. Neravnina na stolu je prilika da ubrzate reflekse. Ako puše vjetar, to će Vas natjerati da igrate po sredini stola, smanjujući mogućnost da loptica bude otpuhnuta van. Rez i kontra su sigurniji udarci od spina, kojeg vjetar odnese preko stola. I, psihički je dobro. Morate biti spremni da Vas bilo koji parkovni igrač izdere k’o zelje, nema podcjenjivanja, ipak je to njegov “teren”.

Što Vam sve treba? Rezervni reket, jer nema smisla prljati nove (?) gume, mrežica, tenisice za trčanje, jer je iza stola beton, te bočica vode ili hladno pivo. I, puno dobre volje. Ako me hoćete sresti, najverojatnije će to biti u Utrini, na igralištu Skokov/Fancevljev prilaz.

WTTC 2017. – 2. dio

Čestitke kosookima, gadno su nabili ravnooke, to se prvenstveno odnosi na Kineze, zatim Japance, pa onda Koreance. Stari svjetski prvaci Ding Ning i Ma Long obranili su titule. Pokazalo se, kao i mnogo puta, tamo gdje nema velike razlike u igračkoj vještini, pobjedu odnosi glava.

Neću navoditi sve pobjednike, po kategorijama, jer one koje to interesira, već znaju, a ostalima neće biti važno…

WTTC_2017_Winners

Prijenosi na itTV su bili super, sa “pokrivanjem” footworka (kamera ispod stola), dobri komentatori, statistika… Također, između mečeva su objavljivane reportaže o kontroli reketa, izlasku igrača u arenu, radu komentatorskih ekipa… Od lovaca, ovaj puta, najdalje je došao Ruwen Filus, oni pobjeđuju samo na Croatia Openu (Hyuk i Gionois)! Zašto? Ledena dvorana Doma sportova, zbog mekoće poda i svoje veličine, najsporija je od svih u kojima se igraju Pro Tour natjecanja. Čestitke i interes idu i “čudu od djeteta” Tomokazu Harimotu, koji je super igrao i probijao se, čak i preko prvog japanskog reketa Mizutanija, sve dok u četvrtfinalu nije naišao na lijevoruki penhold kineski zid (Xu Xina). Svakako, ovo prvenstvo predstavlja oproštaj od Zhang Jikea, dok se europske “stare kosti” (Boll, Samsonov) drže sve teže, a nasljednika nema.

Zhang_Jike_China

Boje Afrike su branili neki igrači, nalik čudnovatim kljunašima.

WTTC_2017_Player_1
WTTC_2017_Player_2

A, kako smo mi prošli? Ma, “izvanredno”, genijalno, mo’š mislit’, ZoomTT nas je svrstao na podjelu 56. mjesta, kao najveće gubitnike, iza Nigerije.

WTTC_2017_Croatia