Mala pomoć za glavu i noge

Ibrahim Hamato dokazuje da se stolni tenis može igrati i bez ruku, ali BEZ GLAVE I NOGU NIKAKO. Sjećam se jednog od zadnjih razgovora sa bivšim “manekenom”, nakon što je igrao na Croatia Open-u. Gledao sam njegov meč u kojem je vodio 6 : 2. Slučajno mi je pogled odlutao na drugi stol i nakon minute 6 : 7 za protivnika! Kako je moguće, u manje od minute, izgubiti 5 poena za redom? I, poslije meča, pitam ja njega: “OK, imaš ti neku mantru, neku fizičku i/ili psihološku pripremu prije meča? Npr. jedeš li samo rosbeaf, nosiš crvene čarape na meču, imaš neku misao koju si ponavljaš?”. Jer, ako je protivnik bolji onda će i pobijediti, ali nema smisla pobijediti sam sebe i “pasti bez ispraljenog metka”. Odgovor nisam čuo, samo neki mulj – žulj…

Istom temom već sam se bavio u blogu Alkohol i stolni tenis, gdje je znanstveno obrazloženo zašto je dobro pingati i piti. Sada ide nastavak. Naš igrač, sa bogatim međunarodnim iskustvom, najviše plasiran na 70-tom mjestu svjetske rang liste, tvrdi da je prije meča dobro popiti Aspirin Plus C, posebno onaj jači, njemački. Aspirin djeluje protiv nervoze i eventualnih upala, C vitamin diže. A, dotični igrač je, zaista, vrhunski borac.

Roko_Tosic

Osobno, kombiniram oba sredstva. Sigurno, ništa od toga ne može bitno naškoditi, nema veze sa dopingom. Aspirin se preventivno koristi protiv kardiovaskularnih bolesti, vitamin C je super antioksidans, a i gutljaj rakijice popravlja raspoloženje, makar i nakon poraza. Ali, znam da sam učinio sve da pobijedim.

Glava

Vjerojatno imam nešto manje kila (75) u odnosu na vršnjake (56 god.), brže reflekse i bolju pokretljivost, no ono najvažnije što mi je stolni tenis, nakon 10 godina igranja, do sada dao je GLAVA. Pod glavom podrazumijevam kontrolu razmišljanja i emocija u stresnoj situaciji. Imam i objektivnu mjeru napretka, skor u mečevima koji se igraju u 5 setova. I, dok je prije 4 – 5 godina bio 0 : 9, znači sve sam izgubio, u tekućem prvenstvu je 5 : 2, što nije loše. Imam još jedan argument u prilog toj tezi. Ponedjeljkom odigram sa simpatičnim dečkima, koji se ne natječu, ali redovito igraju. Od 10 setova koje vode sa 10 : 6 ili 9 : 5, uspiju dobiti tek 1. Glava može biti urođena (talent) ili stvorena. Primjer je sadašnji suigrač (tekući skor 33 : 3), koji prije meča pozorno sluša, ili se barem pravi, o protivniku protiv koga će igrati i što bi on trebao igrati. No, nakon svake takve “bukvice”, on razmisli, samo se osmjehne i kaže: “Ma, ja mislim da ćemo mi sve njih razbiti!”. Ali, malo je takvih prirodnih optimista, svi ostali, a među njima i profići, moraju na tome poraditi. Što i kako? Pa, prvo igrač mora upoznati samoga sebe (grč. Gnothi Seauton), kakav naziv nosi i najnoviji film o obitelji Kostelić. Iz toga treba naći osobnu optimalnu razinu “nabrijanosti” na meču. Ako si premalo ili previše angažiran, meč će proći, a ti nećeš maksimalno iskoristiti svoj potencijal. Konkretno, ako osjetim da sam previše nervozan, za “spuštanje” koristim aspirin, ako sam premlitav “dižem” se rakijom iz Prozora, mjesta u BiH poznatog po uzrečici “Prozor noćas mora pasti!”. To je vitalno kod “bliskih susreta” izjednačenih ekipa, jer 9. (posljednja) pojedinačna partija je tu vrlo važna. Nju mora igrati ili rođeni optimist ili igrač pod stimulansom iz pljoske (taj sam).

Do sada napisano je iskustveno, a ne stručno. A, da je to važno govori i serija članaka objavljenih od Američkog stolnoteniskog saveza (USATT) pod nazivom “U zoni – trening emocionalne vještine” (eng. In the Zone – Training Emotional Skill), koje su napisali Stephen Freedman i Clyde Young sa PATT Instituta. Prikupio sam to na jedno mjesto, tako da sada, na engleskom, ima 25 stranica. Kako je danas petak, izvrsno je “štivo” za vikend, prije spavanja. Znači, žena čita kuharicu, a Vi o treningu vlastite glave. Supač!

In the Zone.pdf

Život u zoni

Od silnih drva, guma, ljepila, tuninga, loptica, natjecanja…, na duže vrijeme sam potpuno zanemario najvažniji faktor, glavu. Svakako, tko nije neka prethodno, kao uvod, pročita “Najvažnija oprema čokljavca” i “Psiho“. A, stolni tenis je, osim tehnike igre, upravo najzahtjevniji sport sa aspekta psihologije. Lako je u trening mečevima, tom prilikom, osim malo sujete, nije puno toga na kušnji. Zahtjevnija su pojedinačna natjecanja, tu se rezultati službeno bilježe, ali, opet, igrač je “odgovoran” samo sam sebi. A, što je strašno? Sokaz je strašan! Zašto? Zato, jer u dvorani, osim trenutnog protivnika za stolom, imaš i ostale članove protivničke ekipe, te svoje suigrače. Taj grupni pritisak bitno otežava psihološku poziciju svakog igrača. Dalje, internet je taj koji psihički život igrača čini još težim, jer već sat, dva nakon meča rezultat je upisan, te svi vide tvoj rezultat. Većina mojih znanaca i kupaca bolje zna moj trenutni i povijesni skor od mene samog.

Mentalni trening

Osim što se morate psihički “nabrijati” na ukupni meč, morate biti “u zoni” i za svaki pojedinačni susret. Zona je, u stvari, za svakog pojedinca optimalan nivo psihološkog angažmana. O tome, u članku “Do potrebne visoke razine pobuđenosti u nekoliko sekundi” piše grupa sportskih psihologa iz “Mentalnog treninga“. Osim njih, na tržištu domaće “pomoći za glavu” djeluje i “Ponder“, kojeg vodi i sam stolnotenisač i Sokaz-ovac Amir Zulić. Uz naše snage, mislim da je nezaobilazan Lanny Bassham sa “Mental Managment System“, koji je osim psihologije i sam bio Olimpijski pobjednik, te trener pobjednika. Ako imate interesa, na internetu ćete naći njegovu knjigu “With Winning in Mind”, te seriju od 4 videa sa njegovim predavanjem, od kojih su ovdje 2 intra. Potrudite se, isplati se!


Vidna vještina mozga

Moram priznati, nije lako ovih vrućih dana trenirati, niti sjediti uz računalo. Zbog toga sam drastično smanjio broj treninga, sa 6 na 5 puta tjedno. Također, danas jedna kratka tema, a radnja se dešava u Australiji. Koga interesira sve može, na engleskom, pročitati u ITTF članku “Unapređenje vidne sposobnosti mozga“. Todd Simpson je u svrhu istraživanja angažirao australske igrače Williama Henzella i Trevora Browna.

Albert-Einstein

Pri brzini protivničkog udarca od 100 km/h, za vraćanje igraču je na raspolaganju četvrtina sekunde. Što treba izvesti u tom vremenu?

  • vidjeti lopticu i udarac protivnika;
  • iz položaja i putanje protivničkih nogu, tijela, ramena, podlaktice i zgloba, mozak podsvjesno treba izvesti predviđanje budućeg protivničkog udarca;
  • izvesti stotinjak simulacija kamo i kako uputiti dolaznu lopticu, što više to bolje;
  • pokrenuti vlastito tijelo i prije nego što je protivnik izveo udarac;
  • udariti lopticu.

Da bi se mozak “ubrzao”, te u potpunosti automatizirao, potrebite su stotine i tisuće sati treninga.

P.S. Zamislite da postoji Njofra koji, kao Mirko i Slavko iz nekadašnjih partizanskih stripova, nakon ustrajnog treninga može golim prstima uhvatiti metak u letu. Radilo bi se o vrhunskoj vještini! Ali, ne znam koliko bi to bilo interesantno gledaocima ispred televizora, eventualno u usporenoj snimci (slow motion)? E, tako Vam je to danas sa stolnim tenisom, silan rad koji nitko ne vidi.

Mirko-i-Slavko

Igra i/ili pobjeda

Tema današnjeg bloga je filozofska, nema novih guma i/ili drva, udaraca… Što je u životu vrlo važno? Tonkica Palonkica Frrr… je to znala: “U životu je najvažnije ne skidati pločice sa zida u kupioni.”

Opisati ću jednu (auto)anegdotu. Sa ljetovanja u Poreču, kći (na slici 2. s desne strane) sam odvezao u trening kamp Sadska, kraj Praga, cca. 1000 km. Nakon tjedan dana, navečer sam sjeo u auto i odvezao je na Tischtennis-Kinderolympiade Borussia Düsseldorf, cca. 700 km. Poslije turnira, vratio sam je u Zagreba, cca. 1200 km. Da sumiram, prevezeno 3000 km, za stolni tenis ništa nije bilo skupo, ni teško. Prvi dio turnira bio je ekipni, a kako nije bilo niti jedne druge igračice iz Zagreba, mojoj kćeri je organizator dodijelio jednu njihovu (njemačku) slobodnu igračicu. Nakon 5 minuta, vidio sam da suigračica ne igra ništa, pojma nema, totalna početnica. I, odem do organizatora da mu to kažem, eto, moja je 15. na hrvatskoj rang listi, a suigračica “koma”, što nije u redu. Imaju li oni neku drugu suigračicu??? Dotični me pogledao i uljudno mi odgovorio da to nije važno, jer su oni svi (sudjelovalo je 1500 djece na 80 stolova) ovdje došli upoznati se, igrati i zabaviti se, a rezultat je u drugom planu. Ako je meni rezultat vrlo važan, nakon ekipnog je pojedinačno natjecanje, pa neka tada pokaže svoju vještinu. Prihvatio sam objašnjenje, jer nisam imao drugog izbora, iako mi nije bilo jasno. Ali, sada je, tamo je važno igrati, a ne pobijediti.

TT_KinderOlympiade_2007

Slično je bilo i u klubu, govorili su mi da je važno da dobro trenira, stekne brzinu, tehniku i taktiku igre, psihičku stabilnost, a da je nevažan trenutačni položaj na rang listi. Ako godinama bude ustrajno trenirala, rezultat će doći u seniorskoj konkurenciji. Ali, 95% ili više igrača nikad ne dođe do seniora, većina ih odustane znatno prije. Sigurno, jedan od razloga je stalna presija kojoj su ta djeca izložena, inzistiranje na rezultatu, umjesto na igri, vještini, zabavi, radnim navikama.

Isto je u rekreativnim ligama i za većinu tzv. “profesionalaca”. Nema tu nikakvih materijalnih nagrada, korist je moralna, u zadovoljstvu igranja i zdravlju koje ono pruža. Da li je i koliko igrač 2. lige Sokaz-a “sretniji” od onog koji igra 12. ligu? Svi će se složiti da su neki talentiraniji u matematici, u školi, sa ženama, u stjecanju novca od drugih. Ali, kada uđu u dvoranu, iz razgovora ćete čuti da tamo žive samo stolnoteniski geniji. Ako taj dan igraju loše, nisu krivi oni, već neka izmišljena ozljeda, neodgovarajući stol, svjetlo, pod, guma… Glumatanju nema kraja. Volim i “tulipane” koji odmah, prije pozdrava, pitaju koju ligu igram i kakav skor imam ove sezone? Jer nije važna igra, vještina, već pobjeda, ona sve opravdava, vrijeđanje, provociranje, krađu, neprimjerenu ljutnju, bacanje i lomljenje reketa…

Za stolni tenis mogu biti potpuni antitalent, kao što prijatelj kaže “pokvareni robot”, ali to ne znači da mi igra ne pruža zadovoljstvo. Ako je nekom pobjeda važnija, neka mi to prije slobodno kaže, odmah ću mu predati meč i čestitati. Nakon toga možemo odigrati prijateljski ili ne moramo, već kako želi. Nije to malodušnost, svi koji su ikada igrali protiv mene znaju da ne znam za izgubljenu lopticu ili poklonjeni poen.

O svemu ovdje napisanom možete razmisliti ili ne, složiti se ili ne, kako Vam drago.

Opušteni gladijator

Ovaj blog je kompilacija jednog drugog bloga o Opuštenoj igri koji je nedavno napisao Ben Larcombe i razgovora kojeg sam u pauzama između mečeva vodio sa seniorskim pobjednikom Stipančića Tomislavom Japecom, zvanom Japa.

Tomislav Japec

Ben je igrač srednje klase, znatno ispod Japine, ali odlučio je rano postati trenerom s mišlju da, ako već nije uspio od sebe, može od svakoga stvoriti dobrog igrača u samo godinu dana. To je opisano u Expert in a Year. Svoga pajdu (op.a. prijatelja) i zamorca Sama svakodnevno trenira, vodi ga svjetskim trenerima na učenje i ispravak tehnike (Sherwin Remata, Eli Baraty, Mario Genovese), u trening kamp u Dansku … Vrijeme polako istječe, a Sam igra loše, ne znam da li bi imao pozitivan skor u zadnjoj ligi Sokaz-a, a gdje je to u odnosu na prvih 100. U stvari igra, kao što je to nekoć rekao i za mene moj stolnoteniski prijatelj kojeg ovdje često anonimno citiram, kao pokvareni robot. U igri je zgrčen, gubi mnogo poena u međuigri, radi puno neprisiljenih grešaka, napada lopte koje nisu za to, promašuje zicere. U igri mu nedostaje opuštenost, pa je to trenera Bena nagnalo da napiše apsolutno predug članak, čiji sukus je da u igri treba opustiti rukicu (mekani grip), zglob, podlakticu, ramena, koljena … Sve zajedno sadržano u mantri “Brze noge, mekana ruka”. Ali, kako to postići u meču, kada se stisneš i kada većina igrača igra barem 20% slabije nego na treningu? Dalje, kako igrati opušteno, a istovremeno zadržati dostatnu dozu agresivnosti? Odgovor je u iskustvu, a jedno od pomagala je alkohol.

Kažem Japi da sam shvatio da je stolni tenis, u stvari, neki vid gladijatorske borbe. U kratkom vremenu, gledajući protivnika u oči, pokušavaš ga nadvladati i nadmudriti, svladavajući pri tome vlastite emocije. Pita Japa: “Koliko ti je vremena trebalo da to shvatiš?”, kažem: “8 godina”, a on: “Super, meni je trebalo 20!”. Da sada povežem sa prethodnim pasusom: “Kako biti opušteni gladijator?“. Nije lako i svako reagira na različit način. Mnogo igrača se tokom službenih mečeva ponaša potpuno neprimjereno, slave “prasice”, provociraju protivnika uzvikivanjem “Cho” ili “To”, ponižavaju ga, bacaju reket, divljački psuju, udaraju nogom arenu, stol … Bon tonu i fair playu tu nema mjesta. I to oni od kojih to nikada ne bi očekivali, koji u redovnom životu odaju simpatične osobe. I koja osoba je od tih prava, ona za stolom ili ona “u odijelu”? Imam svoje mišljenje, ali neću ga iznijeti. Znam da ako igrača želite bitno hendikepirati, samo mu recite: “Ovaj meč bi morao dobiti!”. Sigurno će igrati barem 30% lošije.

Kada sa tog aspekta pogledate na stolni tenis, na odnose snaga zapada i istoka, na obrasce ponašanja, možda i u tome leži odgovor zašto su Azijati toliko superiorni? Možda tu “kultura” samo smeta? I uzvici “Cho”, “Yo”, “Choe” su došli s Istoka, ne zna se ni njihovo pravo značenje, osim bodrenja samog sebe i “prizemljivanja” protivnika.

P.S. Moram, za kraj, ispričati jednu anegdotu sa Japom koju često ponavljam. Izvrsno je igrao na turniru u Samoboru, i između mečeva, na pušenju, kažem mu: “Ma, ti bi morao barem jednom tjedno zapaliti svijeću na Kamenitim vratima što ti je Bog dao tako brze noge i ruku!”. On: “A, što mi nije dao pamet?“.

Alkohol i stolni tenis

Alcohol

Kada mi je na pamet pala ova tema nisam znao što će Mr. Google reći na to. Krenulo je sa korištenjem alkohola za čišćenje guma. To je loše, jer alkohol isušuje gumu i dugoročno degradira njene performanse. Znatno su bolji čistači na bazi ulja. Za zaštitu automobilskih guma, posebno ljeti, koristi se glicerin …

Općenito, mislim da pamet sa igranjem stolnog tenisa nema previše veze. Dapače. Ako misliš na rezultat, vjerojatno ćeš izgubiti. Prema tome, pri rezultatu 10 : 6 za protivnika moraš igrati kao da je 3 : 3. Ne razmišljati, “opustiti” ruku i pustiti automatiku (desnu stranu mozga) da učini svoje. Normalno, ako je protivnik znatno bolji, to ti neće puno pomoći, ali u mnogim tijesnim situacijama će biti spas.

U zadnjih mjesec, dva, prije odlaska na trening ili utakmicu, “gucnem” si 2 gutljaja rakijice, oko 0.02, tek toliko da “ubijem” pamet. Krenuo sam sa orahovicom, sada je na redu medovača iz 2008. Dobro utječe na glavu, protiv početne treme, ubija anksioznost (tko voli strane riječi), a ubrzane su i reakcije. Onda sam malo popričao o tome sa Sokaz prijateljem, mojim ekskluzivnim dobavljačem slavonske šljive od tetka, pa mi je tom prilikom rekao da u istu svrhu koristi pivo, uvijek samo jedno, sa 2 igra lošije. Neki koriste lexaurine, ali mislim da su prirodna sredstva znatno bolja.

Onda sam naišao na slijedeću matematiku. Tijelo metabolizira jedinicu alkohola u satu, a proces započinje nakon 1 sata. 13% vino u količini butelje (0.7 l) imati će oko 10 jedinica alkohola, a iz toga je lako preračunati pivo i rakiju. Svakako, treba unaprijed razmisliti o ograničenju alkohola u krvi u prometu, ali 1 pivo ili 0.03 rakije će zadovoljiti taj kriterij. Alkohol će utjecati na vrijeme reakcije i na prostornu svijest, tj. sposobnost prosuđivanja kutova, udaljenosti i visine. Povećati će povjerenje u vlastite sposobnosti i sklonost preuzimanju rizika. Prevelika doza alkohola učiniti će igru preagresivnom, te izazvati više neiznuđenih pogrešaka. Dalje, studije su pokazale da alkohol smanjuje sposobnost razaznavanja boja, posebno crvene, prema tome znatno je bolje koristiti bijele loptice od narandžastih.

Što je najvažnije – 2. dio

Danas sam naišao na švedski blog Pingisfan.se, kojeg vodi Max Ansbro. Čovjek se “gadno” navukao, možda čak i više o mene (ako je to moguće?). Imam malo problema sa švedskim, jer mi nije materinji jezik, ali se borim uz pomoć Google Translatea i zdravog razuma. Dosta bloga je lokalnog sadržaja, o njihovim igračima, ligi i sl. No dio toga je od opće vrijednosti. Takav je i interview sa Ulfom Karlssonom, ex trenerom njihove atletske reprezentacije, a nakon toga u nordijskom skijanju. Već sam pisao o temi Što je najvažnije?, gdje sam iznio svoja i prijateljeva razmišljanja o osobinama koje će stolnotenisača učiniti vrhunskim.

Što to Ulf misli da je najvažnije za sportaša:

  1. Tvrdoglavost
  2. Svrhovitost
  3. Konkurentnost
  4. Volja za treningom
  5. Optimizam (moć pozitivnog mišljenja)
  6. Samopoštovanje
  7. Mentalna snaga
  8. Poniznost
  9. Socijalne vještine (druželjubivost, odnos sa trenerom i suigračima)
  10. Talent
  11. Strpljivost
  12. Uključenost

Hop, Talent je na 10. mjestu, nije osobito važan! To znači, kada se kaže da netko nije talentiran, to u stvari samo znači da sportaš ili trener nisu dovoljno motivirani, radini, predani …

Ulf Karlsson

U istom članku citirana je naša Blanka Vlašić: “Moj najveći talent je da sam toliko marljiva i disciplinirana da provedem sve treninge“.

Preporučio bi svakom roditelju da stavi ovu rang listu pred sebe i od 1 – 10 ocijeni svoje dijete, prema svakoj od navedenih osobina. Pa, ako je nakon toga skor visok, evo nam novog vrhunskog sportaša.

Ima tu, kod nas, 2 juniora, silno su “napaljena”. I, koliko mi je to drago, toliko mi ih je i žao, jer mi se čini da ih od službenog stolnog tenisa nitko ozbiljno ne doživljava.

Psiho

Pingskillsi su se probudili, pa mi njihovi video uradci predstavljaju inspiraciju za blogiranje. Pripremili su seriju o psihologiji sporta, a prvi nastavak ima naziv: “Prepoznaj svoje osjećaje”. Radi se o tome da treba razmišljati o svojim mislima prilikom ulaska u dvoranu i početka natjecanja.

Uradak nije nešto osobito, pa sam malo pročačkao po Youtubeu da vidim što vrijedi kako bih Vam to mogao predstaviti. I, odlučio sam se za 2 videa, prvi je na engleskom, apsolutno 1. klasa, sa interviewima vrhunskih sportaša (Michael Johnson i Carl Lewis), a 2. je na srpskom:

Iz ovog videa, u slobodnom prijevodu, izdvojio bi slijedeće misli:

  • “Kod sportaša pritisak nije problem, već privilegija” (2:00). U važnom meču, adrenalin koji nadolazi treba smatrati darom, odmakom od svakodnevne monotonije.
  • “U meču možeš biti dobar koliko u stvari dobar jesi, a na kraju će se pokazati da li je to dovoljno” (4:14).
  • “Treba otkloniti svaku sumnju u sebe, jer ako sumnjaš da ćeš pogoditi, vrlo je vjerojatno da ćeš promašiti” (4:25). Drugim rječima, ako sam ne vjeruješ u sebe, tko će? Zato je važna vizualizacija, tj. zamišljanje pozitivnog ishoda svakog udarca.
  • “U sportu misli postaju djela. Kako mislimo tako se i osjećamo, to određuje kako se ponašamo, a sukladan tome je i rezultat” (5:05).
  • “Svaka osoba je posebna i treba za sebe pronaći idealnu kombinaciju” (5:42).

Ja sam najviše naučio na Zagipingu, natjecanju najmlađih igrača. Sudio sam meč u kojem je igrala 9-godišnja naša igračica protiv vršnjakinje iz Slovenije. Naša si je između poena govorila: “Daj poen!”, a Slovenka: “Daj piku!”. Pa, ako su tako male cure mogle naučiti da se moraju bodriti između poena, a ne vrijeđati, što ja to ne bih mogao? Ne treba razmišljati o rezultatu, o poenima prije i/ili poslije, već samo o slijedećem, koncentrirati se na lopticu. I, ne razmišljati tokom poena da treba odigrati ovo ili ono, jer ćeš sigurno promašiti, već pustiti automatiku, ona to ZNA NAJBOLJE.

Imam jednu osobnu anegdotu. Pitao sam svoje suigrače da li žele da naredne sezone imam dvostruko bolji rezultat od tadašnjeg? Oni su, oduševljeno, potvrdili. Zamolio sam ih da, kada igram, izađu iz dvorane, jer u meču prilikom promašaja okreću očima, hvataju se za glavu, između setova mi drže “bukvice” što sam trebao odigrati, a nisam. Umjesto bodrenja i kratkih savjeta što trebam igrati, takvim ponašanjem samo mi štete i u tom slučaju bolje je da sam sam. Ima dosta ekipa koje funkcioniraju na isti “koma” način. A, poseban su “specijalitet” suigrači koji navijaju za protivnika, kako bi na kraju sezone imali bolji skor.

Znanost u stolnom tenisu

U početku stolni tenis više sliči na “Catch as catch can”, tj. udari kako možeš. No, s napretkom, povećavanjem broja udaraca i načina na koji se izvode, u igru sve više ulazi znanost. S jedne strane su prirodne znanosti, poput fizike, matematike, biomehanike, medicine … Kao predodžbu o čemu ja to ovdje pišem navesti ću slijedeća 4 znanstvena rada (na engleskom):

Physics and Mathematics of TT.pdf
TT Mehanics.pdf
Biomechanics.pdf
Biomechanical Analysis.pdf

Na to se nadovezuju društvene znanosti, prvenstveno psihologija, a “stvari” idu tako daleko da se proučava koja muzika će kod igrača proizvesti optimalni efekt, što je vidljivo iz slijedeća 2 rada:

Psychological qualities of player.pdf
Music in Sport and Exercise.pdf

Osoba sa kave, iz prethodnog bloga, među ostalim me tada pitala: “Što je to s Vama Hrvatima? Kada ćete ponovno imati “novog” Primorca ili Boroš?”. Ali, stvari više nisu tako jednostavne kao nekad, stolni tenis je postao znanost, tu više nema mjesta slučaju i improvizaciji. Na Kineziološkom fakultetu u Pekingu imaju katedru posvećenu isključivo stolnom tenisu, a da ne spominjem trening centar, koji je kod nas već desetljećima nemoguća misija. U tom smislu jedino obećavajućom mi se čini slijedeća vijest:

Europski stolnoteniski centar za edukaciju trenera

Zoran Primorac