Ekonomska računica

Normalno, radi se o profesionalnom igranju, ne amaterskom ili rekreativnom. O ovoj temi se ponešto šuška, ali, bar meni nije znano, nema javno objavljenih podataka. Ako je što pogrešno, nije u zloj namjeri. Kao uvod, evo članka iz Jutarnjeg lista koji tretira “problematiku” zarada hrvatskih sportaša:

www.jutarnji.hr

E, sada mali test, na koji svatko mora sam odgovoriti. Što mislite gdje je tu, prema godišnjoj zaradi, Andrej Gaćina, član TTC Zugbrücke Grenzau, koji se natječe u 1. njemačkoj ligi, momentalno 23. na svjetskoj rang listi ?

Andrej Gacina.jpg

Neću odmah dati odgovor, već na kraju. Idemo vidjeti što je sve i koliko trebalo uložiti da bi se došlo do takvog postignuća. Prvo, treba započeti sa treningom sa 8 – 9 godina, u početku 2 – 3 puta tjedno. Nakon proteka 2 – 3 godine, treba prijeći na svakodnevni trening, a vikende provoditi na raznim turnirima. To sve još funkcionira sa osnovnom školom, koja je ipak manje zahtjevna. Onda dolazi prva značajna odluka, prelazak iz osnovne u srednju školu, koja je mnogo zahtjevnija. Sa kvalitetnijom školom nema šanse trenirati i igrati natjecateljski stolni tenis. Kako kod nas nema trening centra, koji bi objedinio stanovanje, školovanje i trening, tipa internata (kod Dr. Časla je to samo školovanje i trening), svakodnevno se gubi dosta vremena na odlaske/dolaske. U manjim gradovima dijete može samo putovati, ali u Zagrebu ga treba voziti, te i roditelj gubi jednako vremena. U cijelom tom periodu treba financirati opremu, članarinu u klubu i putovanja, ishranu i kotizaciju na turnirima, pri čemu je za starije kategorije prijavnina viša (60 – 120 kn po turniru). Pri tome, treba imati puno sreće, naći kvalitetnog i vrijednog trenera, biti u klubu sa igračima boljima od sebe. Oko 16-te godine prelazi se na 2 treninga dnevno, stolnoteniske treninge treba nadopuniti i vježbama snage, dobro bi došla i primjerena prehrana. I ako je igrač sa 17 – 18 u vrhu nacionalne rang liste, nastupa sa uspjehom na Europskim prvenstvima i stolni tenis mu se još nije ogadio, vrijeme je za razmišljanje o odlasku. Zašto otići ? Vrhunski igrač mora imati vrhunski trening, sparing partnere, tim trenera (i kondicijskog), psihologa, liječnika, fizioterapeuta. Za odluku o odlasku ima najviše godinu, dvije, ako to nije na vrijeme napravio nepovratno je izgubljen. Naš primjer je, preko Njemačke, otišao kod trenera Škorića u Charleroi, Belgija, koji je tada bio vodeći europski klub (V. Samsonov, J. M. Saive). Najbolja mjesta za to danas su u Njemačkoj, trening centri u Saarbrückenu, Ochsenhausenu ili Düsseldorfu ili WSA u Austriji. To sve znatno košta, a to netko treba platiti. Znači, ode u Njemačku, u tamo neki klub iz 2. ili 3. lige, dobiva za igranje 1000 – 1500€, a za trening i boravak sam plaća 700€. Ako nije u reprezentaciji sam mora financirati nastupe na Pro Tour natjecanjima, a to košta 150€ prijavnine, pa put i smještaj, s time da igranje grupe rastegnu na najmanje 2 dana, tako da je trošak nastupa na turniru 300 – 400€. I tako treba, normalno bez ozljeda, izdržati slijedeće 2 – 3 godine i pokušati se probiti u prvih 200 na svjetskoj rang listi. Tko ne uspije, a takvih je većina, do 40-te može očekivati mjesečnu zaradu od 400 – 2000€. Nakon toga, sa malo škole, bez ikakve prakse u struci, ako mu je preostalo imalo volje za stolni tenis, može biti trener uz očekivana mjesečna primanja od 800 – 900€.

Kod nas klubovi nisu financijski motivirani na razvoj vlastitih vrhunskih igrača. I, ako u početku i imaju neku ekonomsku računicu kada se trenira 2 – 3 puta tjedno, ona se potpuno gubi prelaskom na svakodnevni trening. Dalje, mnogo je “jednostavnije” uzeti već polu gotovog igrača sa 14 – 15 godina, nego ga sam stvarati iz početka. U toj “operaciji” prelaska u novi klub, u prvih godinu dana većina ih se nepovratno pogubi, jer o njima nitko ne brine. O savezu ne bih trošio riječi. Da netko prati igrače, pa ako nije odigrao zadnja 2 – 3 turnira, da nazove roditelje i pita u čemu je problem ? U školi, u klubu, u volji, u ozljedi … ?

Evo odgovora. Igrač tipa Andreja Gaćine “vrijedi” godišnje 60000€, s time da ima i sponzorski ugovor sa Butterfly-jem. Usporedivo sa uloženim radom i iznosima zarada iz Jutarnjeg, skromno. Ako se radi o igračici, sve iznose treba prepoloviti. Zato stolni tenis i umire u Europi, uz eventualne iznimke Njemačke i Francuske u muškoj i Rumunjske u ženskoj konkurenciji. Amerikancima jedino Bill Gates može pomoći.

Na kraju, kao i na početku, pitanje. Da li bi svom djetetu “poželjeli” da postane vrhunski stolnotenisač ? Ili bolje tenisač ? Ili da ide normalno u školu, kao sva ostala djeca, a da mu je igranje samo hobby ?