Na Lovrincu

Za čitatelje izvan Hrvatske, Lovrinac je splitsko groblje opjevano u pjesmi grupe „Dječaci“. Naslov bloga mogao bi biti i „Kronologija jedne propasti“, a govori o srozavanju i propadanju stolnog tenisa u Poreču. Krenimo od početka …

Prije 8 godina profesionalni trener STK Poreč organizirao je turnir svojih mladih igrača(ica) na kamenim stolovima ispod hotela Pical. Slučajno sam naišao sa svojom djecom koja su tek počela trenirati, pa smo i mi obiteljski sudjelovali (još uvijek čuvam medalju sa tog plažnog natjecanja). Kako su djeca bili vršnjaci, sa trenerom sam dogovorio da slijedeći dan i moji dođu na trening u klub. Sve je bilo puno entuzijazma, dobre volje i raspoloženja.

Slijedeće godine je nastavljeno, cure su sa Željkom Mavrovićem išle na teniski turnir Croatia Open u Umag.

Mavrovic2.jpg

Treniralo se svakodnevno u dvorani srednje škole, 8 stolova, sve izvrsni igrači(ce), STK Poreč je imao mušku i žensku ekipu u 1. hrvatskoj ligi. Kći je imala 7 – 8 suigračica i prijateljica, a kada sam je pitao s kojom si je najbolja, nije znala odgovoriti: „Ma, sve su super …“. Održavao se i jaki međunarodni turnir Alpe-Adria, na kojem su sudjelovali i igrači STK Pula (Slavić, Stankovski, Kupinić), GSTK Zagreb (Kolarek, Zupčić, Šurbek i drugi). O snazi Poreča kao stolnoteniskog centra govori i podatak da je 2009. organizirao EVTTC (Europsko veteransko prvenstvo) sa 2500 igrača(ica). I, umjesto da su to trajno kapitalizirali, da je formiran međunarodni stolnoteniski kamp koji bi u budućnosti trajno financirao klub, “okrenulo” se to sve na privatnu dobit, čiji “repovi” se vuku po sudu.

S godinama nije se više igralo u velikoj dvorani, već u manjoj, Palestri, na 4 stola. Tokom ljeta dolazili su igrači(ce) iz drugih zemalja, veterani (i Sokaz-ovci), gradskih novaca bilo je sve manje, kuknjava je bila sve veća, sukobi i ogovaranja između lokalnih trenera svakodnevni. Prvo su prestali igrati dečki, cure su postepeno slane u druge klubove. Sve, do jedne, nakon godine „posudbe“ u različitim klubovima i gradovima (Zagreb, Opatija, Pula), odustajale su od treninga i igranja. Zašto? Klubovi i treneri kojima su došle nisu ništa uložili u njihovo stvaranje, pa su se tako i odnosili prema njima, djevojke bez roditeljskog nadzora nisu imale nikakvu kontrolu, trenerima nije bilo važno njihovo školovanje i odgoj.

I gdje su danas? Poreč više nema niti jedan klub u 1. hrvatskoj ligi, nema svog trenera, već jedan „pokriva“ pola istarske županije, tokom ljeta NEMA NITI JEDAN STOL NITI U JEDNOJ DVORANI (Žatika, Palestra, Mate Vlašić), jer, kao, štedi na struji. Nova dvorana je većinom prazna, tamo su svakodnevno rukometaši, malo terena, puno hodnika, potpuno nefunkcionalna. U STK Poreč danas treniraju samo djeca početnici, svake godine neki drugi, i JEDAN rekreativac.

Zatika.jpg

Može li se niže pasti? TEŠKO. Brine li to nekog? NE. Zna li se tko je tome kriv? DA.