Igra i/ili pobjeda

Tema današnjeg bloga je filozofska, nema novih guma i/ili drva, udaraca… Što je u životu vrlo važno? Tonkica Palonkica Frrr… je to znala: “U životu je najvažnije ne skidati pločice sa zida u kupioni.”

Opisati ću jednu (auto)anegdotu. Sa ljetovanja u Poreču, kći (na slici 2. s desne strane) sam odvezao u trening kamp Sadska, kraj Praga, cca. 1000 km. Nakon tjedan dana, navečer sam sjeo u auto i odvezao je na Tischtennis-Kinderolympiade Borussia Düsseldorf, cca. 700 km. Poslije turnira, vratio sam je u Zagreba, cca. 1200 km. Da sumiram, prevezeno 3000 km, za stolni tenis ništa nije bilo skupo, ni teško. Prvi dio turnira bio je ekipni, a kako nije bilo niti jedne druge igračice iz Zagreba, mojoj kćeri je organizator dodijelio jednu njihovu (njemačku) slobodnu igračicu. Nakon 5 minuta, vidio sam da suigračica ne igra ništa, pojma nema, totalna početnica. I, odem do organizatora da mu to kažem, eto, moja je 15. na hrvatskoj rang listi, a suigračica “koma”, što nije u redu. Imaju li oni neku drugu suigračicu??? Dotični me pogledao i uljudno mi odgovorio da to nije važno, jer su oni svi (sudjelovalo je 1500 djece na 80 stolova) ovdje došli upoznati se, igrati i zabaviti se, a rezultat je u drugom planu. Ako je meni rezultat vrlo važan, nakon ekipnog je pojedinačno natjecanje, pa neka tada pokaže svoju vještinu. Prihvatio sam objašnjenje, jer nisam imao drugog izbora, iako mi nije bilo jasno. Ali, sada je, tamo je važno igrati, a ne pobijediti.

TT_KinderOlympiade_2007

Slično je bilo i u klubu, govorili su mi da je važno da dobro trenira, stekne brzinu, tehniku i taktiku igre, psihičku stabilnost, a da je nevažan trenutačni položaj na rang listi. Ako godinama bude ustrajno trenirala, rezultat će doći u seniorskoj konkurenciji. Ali, 95% ili više igrača nikad ne dođe do seniora, većina ih odustane znatno prije. Sigurno, jedan od razloga je stalna presija kojoj su ta djeca izložena, inzistiranje na rezultatu, umjesto na igri, vještini, zabavi, radnim navikama.

Isto je u rekreativnim ligama i za većinu tzv. “profesionalaca”. Nema tu nikakvih materijalnih nagrada, korist je moralna, u zadovoljstvu igranja i zdravlju koje ono pruža. Da li je i koliko igrač 2. lige Sokaz-a “sretniji” od onog koji igra 12. ligu? Svi će se složiti da su neki talentiraniji u matematici, u školi, sa ženama, u stjecanju novca od drugih. Ali, kada uđu u dvoranu, iz razgovora ćete čuti da tamo žive samo stolnoteniski geniji. Ako taj dan igraju loše, nisu krivi oni, već neka izmišljena ozljeda, neodgovarajući stol, svjetlo, pod, guma… Glumatanju nema kraja. Volim i “tulipane” koji odmah, prije pozdrava, pitaju koju ligu igram i kakav skor imam ove sezone? Jer nije važna igra, vještina, već pobjeda, ona sve opravdava, vrijeđanje, provociranje, krađu, neprimjerenu ljutnju, bacanje i lomljenje reketa…

Za stolni tenis mogu biti potpuni antitalent, kao što prijatelj kaže “pokvareni robot”, ali to ne znači da mi igra ne pruža zadovoljstvo. Ako je nekom pobjeda važnija, neka mi to prije slobodno kaže, odmah ću mu predati meč i čestitati. Nakon toga možemo odigrati prijateljski ili ne moramo, već kako želi. Nije to malodušnost, svi koji su ikada igrali protiv mene znaju da ne znam za izgubljenu lopticu ili poklonjeni poen.

O svemu ovdje napisanom možete razmisliti ili ne, složiti se ili ne, kako Vam drago.