Nedavno su izašla 2 nova članka o drvima, pa bi se osvrnuo na njih.

Prvi je objavljen u Butterfly Mag, a navodi popis njihovih drva sa posebnim materijalima (carbon, arylate, zylon i dr.), te mogućim prednostima koja donose. Više, manje, sve je to već opisano u temi Carbonska drva, ali koga to posebno interesira može pročitati i ovaj novi. Slijedi i nastavak, koji će, iz aspekta igrača, navesti što kojem znači njegovo drvo i zašto je baš njega izabrao. Ali, na žalost, puno toga je, iz više razloga, bez veze. Prvo, profići se većinom povode modom, pri čemu vrijedi “halo” efekat, pa kada jedan počne igrati sa nekim drvom, drugi ga slijede. Viscaria se proizvodi od 1993., a tek par posljednjih godina se s njim masovnije igra. Načuo sam da sada i Zoran Primorac igra s njim, samo je stavio Primorac Carbon ručke da oteža. Dalje, sve je to besmisleno za rekreativce, jer njihov najveći “problem” nije da što brže zveknu lopticu, već da ih što više padne na stol, pri čemu je brzina obrnuto proporcionalna kontroli. Struktura igre je potpuno drugačija nego kod profića, u pravilu pobjeđuje onaj koji se brže i bolje prilagodi protivniku, te napravi manje neprisiljenih grešaka. Igra se puno bliže stolu, pa je i brzina manje važna, a spin na spin je zastupljen u manje od 1% poena.

Drugi članak je objavljen na ThoughtsOnTableTennis s naslovom “Uvod u dizajn drva“. Ni tu nema nešto revolucionarno novo, što već nije objavljeno, pa može poslužiti kao utvrđivanje gradiva, a ima i pogrešnih zaključaka. U članku se govori se o:

• rezanje drva u furnire;
• osnovne karakteristike furnira (tvrdoća, elastičnost i težina);
• prijenos valova nakon udarca;
• utvrđivanju brzine drva mjerenjem visine tona;
• dizajn drške;
• korištenje carbona;
• izbor između drva sa 5 ili 7 slojeva;
• izbor guma za drvo;
• itd.

Zgodno je Donic-ovo objašnjenje Senso tehnologije, a Andro u nekim drvima koristi Kinetic Record:

WTTC je do sada pretežno dosadan, igraju se većinom parovi, a najnovija “fora” je da par sačinjavaju igrači iz različitih zemalja. Tako će zajedno igrati Timo Boll i Ma Long, pa se svodi na neko kvazi bratstvo i jedinstvo, kojeg smo mi proživjeli i previše. Ono čega nema, a trebalo bi, su dokumentarni filmovi uz i iza stolova, reportaže iz dvorane, iz grada, interesantni interviewi sa igračima i pratećim osobljem, nešto kao što je snimao Goran Milić.