13. prase

Ako netko misli da su tema ovog bloga prasice u stolnom tenisu (protivnički udarci u rub stola ili mrežice) vara se. Postoji uzrečica: “Kad slučaj hoće i mrtvac prdne!”, a prasice su sastavni dio igre i takvima ih treba prihvatiti. Eventualna nervoza samo će rezultirati gubitkom slijedećeg poena. Tko to neće ili ne može prihvatiti, za tog stolni tenis sigurno nije idealan sport..

Prije mjesec dana razgovarao sam sa ocem djeteta koje trenira stolni tenis. Dijete je bilo u klubu, trener se cijelo vrijeme derao na njega, te, umjesto da ga motivira, ubijao mu volju. Otac premijestio dijete u 2. klub, ni tamo nije znatno bolje, eto, ne zna što da čini? U stvari, u tim klubovima djeca su višak, nepotrebna, “13. prase”. Jer, dobivali bi treneri plaću i da nema djece, oni ih ne vole i samo ih nerviraju…

Tim monologom podsjetio me na “moj slučaj”. Kći je trenirala u klubu, te, nakon godinu i po treninga, predsjednik kluba je registrirao kod HSTS-a. Nakon toga, počela je “šikana”, jer ju nije htio prijavljivati na turnire, pa sam to morao sam činiti, iako na to nisam imao pravo. Hvala tajniku HSTS-a, koji bi je, nakon kratke “bukvice”, ipak prijavio. I, trajalo je to cijelu godinu, te postalo neizdrživo. Otišao sam na jedan trening u 2. klub, u koji sam mislio premijestiti kći. Trener je trenirao igračicu, zatim je otjerao sa treninga, te se nakon toga nastavio 1 sat svađati sa njenim ocem, čemu sam prisustvovao. I dođem doma, pita žena kako je bilo, a ja joj kažem. Ipak sam, nakon 6 mjeseci, premijestio kći u taj klub, ali ni tu sreća nije predugo trajala, manje od godine. Jedan od trenera u klubu me čak tražio da pribavim dvoranu u kojoj bi je on trenirao. U trećem klubu rekli su da dijete dovedem u ponedjeljak, a kako to nisam mogao, već tjedan kasnije, bahato su saopćili da više nisu zainteresirani. I tako to, tokom većeg dijela njene igračke karijere imao sam problema sa pronalaženjem trenera i klubova. I, iako je ona bila zainteresirana, a kao roditelj je podupirao i financirao, nitko nas nije htio. I, neka mi netko još kaže da je šteta da je prestala???

Ali, nije to sve, sjećam se Svena. Koliko li je tek on klubova promijenio, dok nije definitivno odustao? Među ostalim, od njegovih dobrostojećih roditelja tražili su da financiraju cijele ekipe u ligaškom natjecanju. U jedan klub su ga primili, jer je bio konkurentan njihovim igračima, a zatim s njim 2 godine NIŠTA NISU RADILI. Normalno, nakon toga, više nije bio konkurentan.

I, tako to, već 20 godina. Pa, dobro, tko može uspjeti? Odgovor je jednostavan i očit. Samo djeca čiji je otac i sam trener stolnog tenisa, npr. obitelji Pucar i Arapović.

Arapovic
Izvor: HSTS