To je igra pravog tigra

Ovim uzvikom, od kojeg se trese cijela dvorana, završava svaki moj dobiveni meč. Time iz sebe “praznim” sve nagomilane strahove, nervozu i ukočenost tokom meča. Sam nisam znao zašto baš taj, no, očigledno, ima smisla. Ovdje je par videa posvećenih samorazvoju, a na Youtube-u ih ima pregršt, autora Travora Ragana, pod zajedničkim nazivom Train Ugly. A govore o dva tigra, jednom iz zoološkog vrta, a drugom iz đungle… Prevedeno na jezik stolnog tenisa, prvi tip obitava na tavanima, garažama, parkovima i plažama, gdje uvijek isti igrači igraju međusobno, nema tu prevelike presije, no kada se upustite u natjecanje, gdje igraju svi protiv svih, ušli ste u đunglu.

Tiger

Stolni tenis je psihički ekstremno zahtjevan sport. U vrlo kratkom vremenu, bez moći racionalnog promišljanja, oči u oči susrećete se sa samim sobom i sa protivnikom, a sve to pod pritiskom suigrača i promatrača. A, znate koji Vam je najveći protivnik? Strah. Da bi se mogli boriti protiv vlastitog straha, morate ga priznati i upoznati. Ima igrača koji treniraju više puta tjedno, imaju vrhunsku, biranu opremu, ali od natjecanja zaziru k’o od kužnog, uz različite izgovore (racionaliziranja), a, u stvari, osnovni razlog je frka, tj. nedostatak hrabrosti. Nije lako izgubiti na otvorenoj sceni, treba za to imati petlje. Strahom (petljom, hrabrošću) upravlja dio mozga zadužen za preživljavanje, a naziva se Lizard Brain (hrv. mozak guštera), tj. Amygdala. Pored toga, on je još “zadužen” za bijes i negativno razmišljanje, te za odluke da li se boriti ili pobjeći. Ali, sustav ima manu. Amygdala nema sposobnost prosuđivanja da li je nešto dobro ili nije, njoj je osnovni zadatak da utekne (zbriše), što često onemogućava uspjeh, a ima 4 slučaja kada se “uključuje”:

  1. nesigurnost;
  2. pažnja;
  3. borba;
  4. promjena.

Sve navedene situacije opisuju opasnost, a sadržane su u sportskoj aktivnosti.

Pa, kako se riješiti straha? Ako mislite da ga možete “pobijediti”, ignorirati ili osvojiti – greška, to se ne može učiniti. Što se više borite, šansa za uspjeh je manja, jer mozak je elektrika i kemija, veća zaokupljenost samo povećava strah, a ne da ga smanjuje. Ono što se može učiniti je saživiti se, strah je normalan, te, kada se uključi, shvatiti da je to što činite vrijedno, i nastaviti s tim.

Ako mislite da ćete izgubiti, nema veze, hrabro stanite za stol preko puta i borite se. Ne znam niti jednog velikog igrača koji nema bezbroj poraza, i onih najglupljih. Ali, ono što ih čini velikima je što ne posustaju i/ili staju. Iz svakog poraza nauči se više nego iz pobjede. I, nakon poraza, ne treba kukati na loptice, prasice, stolove, podove, osvjetljenje, loše raspoloženje, umor…, već se treba suočiti i shvatiti. Jer, inače, strah će se igrati s Vama.