Prije skoro 2 godine napisao sam Roboti – uvod, ali, iako sam obećao, nisam i ispunio da će ubrzo slijediti nastavak. U našim stolnoteniskim dvoranama i klubovima ne može ih se vidjeti, jer se ne koriste, a jedini kupci su, u pravilu, rekreativci. Zašto? Stvar nije samo financijska, jer kada se jednom kupi robot, može se koristiti godinama… Više je stvar u lijenosti, robot se mora postavljati, programirati vježbe, raspremati, skupljati loptice… U općoj nezainteresiranosti, izgleda da su najdeblji kraj izvukli baš roboti.

I, tako bi se nastavila blogovska nezainteresiranost za robote, da slučajno nisam naišao na komparativni test TT-SHOP.de. Opisani su najpoznatiji modeli Donic, Tibhar i Joola, a Butterfly (AMICUS) su ovdje uspoređeni sa modelima SmartPong. Svakako, najčešći model koji se može zateći, u ovim krajevima, je Donic Robo Pong 2040 i njegova novija, digitalna verzija 2050. Da sve prepisujem, nema smisla, već koga interesira neka pročita originale, odnosno neka ih, pomoću Google Translate, prevede. Dobro je što su tu i cijene, za orijentaciju. Radije ću nastaviti, sa onim što nedostaje.

Od robota popisanih u recenzijama, za Donic proizvodi američki Newgy, Tibhar preprodaje od kineskog Y&T, iPong “stoji” iza Joola, SmartPong je iz Taiwana, a Butterfly iz Madžarske (?!). Kod uvođenja plastičnih loptica, veliki je upitnik bio kako sa njima stoje roboti, koji su dizajnirani za celuloidne? Ne smatram to vitalnim, jer se celuloidne loptice još mogu nabaviti, povoljnije su i trajnije, posebno ako se izaberu natjecateljske , sa 3*. I onako, loptica mehanički “ispucana” od robota nikada neće putanjom i rotacijom biti identična onoj odigranoj od igrača, sa gumom, pa ako se na to nadoveže i razlika u lopticama, nema veze. Ali, ono za što je robot izuzetno važan je razvijanje pokretljivosti igrača, disciplina da se ne igra mahanjem rukom, već nogama. Dalje, omogućava izvrstan trening tehničkih elemenata, npr. izvođenje BH spina na rezanu lopticu ili kombinaciju BH spin na rezanu, te nastavak spinom ili kontrom na blok. Svakako, bilo bi važno da trenažni proces nadgleda trener, te ispravi tehničke pogreške, a ne da se “zapeku”. Za sve rekreativce, koji na “treninzima” samo igraju mečeve, tjedno 1 sat na robotu bio bi dobrodošao, kada bi mogli ispraviti sve tehničke “krivine” nastale samo igranjem.

Nešto se priča da će do ljeta u dvoranu Prečko “doći” robot, pa živi bili, pa vidjeli…

P.S. Roboti imaju još prednosti u odnosu na neke “žive” trenere, od krvi i mesa, npr. ne pričaju bedastoće, ne piju kavu, ne kradu loptice, ne posuđuju novac da ga ne bi vratili…