Ne znam kako vi, ali ja se sagledam vrlo rijetko, tek jednom u mjesec, dva kada odem do frizerskog salona i vidim se u ogromnom ogledalu ispred sebe. I bez naočala vidim koliko sam star. Prema tome, čitati recenzije održanog ekipnog EP u Zadru sa stranica HSTS nema odveć smisla, drugi nas bolje vide. Priče kako je ovo najbolje prvenstvo, kako nas svi hvale… Ispričati ću kako sam ja to vidio, a prenijeti kako Nijemci.

Malo o početnoj organizaciji. Ono što je meni bilo superrr je da sam kao licencirani trener (koji trenira nikog) dobio od HSTS 2 dana all inclusive (hrana i piće) smještaj u hotelu na Boriku u Zadru, te ulaznice za VIP dio dvorane. Sam sam dobio na korištenje 3-sobni apartman. Bingo. Ono što me malo začudilo i nasmijalo je izbor chefa jednu večer, na švedskom stolu u ponudi se našao i som. Kako je on tamo “zalutao” (uz cijelo Jadransko more) nije mi ni sada jasno. Kao da mi nemamo dovoljno morske ribe… Ali možda shvatim, nikad ne znaš. Igrači su bili smješteni u luksuznijem hotelu, ali nije problem, ja u Donatu, iz prijeratnih vremena. Jednu večer za šankom društvo se “malo” raspjevalo, kao u narodnjačkom klubu, mislio sam da će netko doći iz hotela da ih malo stiša, ali ništa. Očito, imam zastarjele nazore. Bilo mi je jako žao da nisam dobio službenu akreditaciju, koje skupljam, nego neku glupu papirnatu narukvicu. Tijekom prvenstva 2 dana su bili trenerski seminari. Prvi nisam shvatio. Predavač je tumačio koja je razlika u odskoku celuloidne i plastične loptice??? Drugo predavanje je održao Poljak Jarosław Kołodziejczyk, trener mlađih uzrasta Austrije i dopredsjednik ETTU. Naglasak je bio na treningu i vođenju igrača s ljudskog, a ne kineskog aspekta. Iako obećan, tekst predavanja nije dostupan, a bio bi poučan. Ono na što imam mentalnu fiksaciju je oprema, a razgovor koji sam o tome vodio me jakooo ražalostio, neću namjerno detaljnije, netko bi se mogao i uvrijediti. Ono što me jakooo razveselilo je da sam sreo Saleta i muški mu pružio ruku. Bilo je tamo i ostalih veličina npr. Richard Prause, kojeg neizmjerno cijenim. Malo o uvjetima za igru. Ono što me smetalo je da je gledalište (1/4 kapaciteta dvorane) bilo smješteno s jedne strane stola, tako da je igra djelomično bila sakrivena od bližeg igrača. Bolje bi bilo da se gledalo sa strane, ali možda nije bio izvodljiv ulaz igrača (?). Još jedan smiješan detalj. Kada su protiv Njemačke ulazili naši igrači na video zidu je bilo ispisano Željko Filip. Da se to desilo u Turkmenistanu OK, ali da Hrvati pogriješe u prezimenu vlastitog?

Rezultate neću komentirati… Ili, hoću, samo malo. Mi smo prošli kako smo i trebali. Slovencima je Jorgić sve, kada je u polufinalu izgubio, ekipa se raspala, a Tokič, nekoć veličina, je “malo” usporen. Definitivno, svi Francuzi su SUPAČ, posebno divljenje mi je izazvao Felix, takav PH BH mislim da nije imao ni Wang Hao, a ni bivši lovočuvar Prečkog. Od onog Gauzy-a, a 3. igrača, nevjerojatno kakve bombe dolaze, pod kojim kutevima. Braća ujutro u 9 izlaze s kupanja iz mora, iako je bilo prohladno, vani 10°, more 20°, pravi sportaši, nema što. Od Europljana jedina konkurencijama im je Duda, a Trulsa nije bilo. Jedna osoba je pustila “priču” zašto to, koju su svi onda ponavljali. Fakat, Kinezi se trebaju zamisliti, posebno ako ne misle (mogu) vratiti Fan Zhendonga, još ako tamo nađe neku Njemicu i pri tome se priženi (Taylor je još uvijek zauzeta).

Idemo sada čuti Nijemce, u originalu s myTischtennis.de (Google prijevod – italic font), moje ispravke obični font. Samo bi još dodao da sam u rubrici trič-trač čuo da se u Njemačkoj broj igrača smanjio s 200 na 80 tisuća. Toliko o budućnosti stolnog tenisa. A, nema ni gledatelja, jer od 6 odigranih poena 5 se završava u 3 udarca (bombe), tek 1 zahtjeva nešto dužu izmjenu loptice. Zašto? Odgovor je u gumama i lopticama, koje nikog ne interesiraju!

EM Blog: Veliki sport, malo interesa

Urednica myTischtennis.de Janina Schäbitz vratila se s Europskog ekipnog prvenstva u Zadru i u svom blogu opisuje dobro organiziran i vrhunski događaj koji je nažalost bio vrlo slabo posjećen. Čak i tijekom susreta između Njemačke i Francuske, većina mjesta ostala je prazna.

Europsko ekipno prvenstvo je završilo i ostavilo je dosljedno pozitivan dojam. Počevši od uvjeta rada za novinare, koji su, osim nedostatka hrane u areni, bili vrhunski od početka do kraja: press tribina sa savršenim pogledom na sve stolove (not), stabilan pristup internetu, kratke udaljenosti od press centra do tribina i miješane zone te određena opuštena atmosfera među svim sudionicima, što je olakšalo posao. Sve do samog natjecanja, koje je doista ubrzalo nakon pomalo trome preliminarne runde (vidi objavu na blogu). Favoriti su se kolebali i padali, autsajderi su briljirali, a na kraju su dvije najbolje momčadi na natjecanju, Njemačka i Francuska, u potpunosti zaslužile pobjedu.

Nije ni približno puno

Zapravo vidim samo jednu manu, ali nije sasvim beznačajna. Tijekom cijelog turnira, dvorana Krešimira Ćosića, koja ima kapacitet od 8000 (9000) mjesta, nikada nije bila ni približno puna. Ako oduzmemo donje tribine, koje su uglavnom bile vidljive na TV snimkama, ali gdje su smjeli sjediti samo igrači, službene osobe i drugi akreditirani gosti, govorimo o otprilike nekoliko stotina ljudi koji su na licu mjesta gledali kontinentalno prvenstvo tijekom vršnih sati. A ja sam se nadao nečemu drugačijem.

S Tamarom Boroš, jednom od najvećih stolnotenisačica u zemlji, vratila se u domovinu – s misijom osvajanja naslova kao njemačka izbornica. Zoran Primorac, osvajač olimpijskih, svjetskih i europskih medalja, a sada je predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza, rodom je iz Zadra. A s Andrejom Gaćinom, Tomislavom Pucarom i Leom Rakovac, Hrvatska trenutačno ima tri igrača među 100 najboljih na svijetu. Očekivao bi se malo veći interes za stolni tenis. Međutim, činilo se da tribinama dominiraju gostujući njemački i francuski navijači – posebno nakon eliminacije dviju hrvatskih momčadi.

Zašto je to tako?

Da se stvari mogu drugačije raditi vidjeli smo prije dvije godine na Europskom prvenstvu u Malmöu – i gotovo sam siguran da Francuzi sada ne bi imali problema s punjenjem tribina dvorane Europskog prvenstva. Ali postoje i mnogi drugi primjeri slabo popunjenih dvorana, koje sam vidio, na primjer, na svjetskim prvenstvima. Jesu li ljudi jednostavno postali previše lijeni i radije gledaju utakmice putem prijenosa uživo na internetu? Jesu li cijene ulaznica previsoke da bi ljudi mogli ili htjeli osobno prisustvovati takvom događaju? Jesu li uvjeti učinili događaje previše neatraktivnima za gledatelje, pogotovo jer se organizatori često usredotočuju na televizijske prijenose? Ili je interes za natjecateljski stolni tenis opao? Teško mi je reći koji je razlog.

Međutim, Europsko ekipno prvenstvo u Zadru imalo je sreću da ima Dvoranu Krešimira Ćosića, arenu s nevjerojatno dobrom akustikom, tako da se čak i jedan gledatelj koji se želio vrlo tiho oglasiti svojim zvonima mogao izrazito glasno čuti s druge strane dvorane. To je stvorilo dobru atmosferu čak i među nekolicinom gledatelja, što je potaknulo sportaše. Teško je zamisliti koliko zaglušujuće mora biti kada je ova dvorana do stropa ispunjena navijačima koji navijaju. Šteta što to nisam doživio – događaj bi to zaslužio.

P.S. Jezični portal Ispravi me i Googlu je našao feler, nisam najgori 🙂 . Ovaj način naglašavanja kod pisanja s ponavljanjem jednog slova “ukrao” sam od zeta.

P.P.S. Imam još jednu gastronomsku primjedbu, to ja kao na Masterchef TV. Jednu večer je na jelovniku bila skuša. Ja se razveselio i uzeo. Ali, nisam uspio pojesti ni zalogaja, jer je bilo toliko kostiju. Nakon toga sam sa strahom gledao u obližnje dječje tanjure, da im je slučajno roditelji nisu stavili. Zamislite da se djetetu kost zabije u grlo. Drama.