Перестройка

Naslov je opet nogometni i ruski, a označava Perestrojku (Gorbačov). Pa, što je novo ustrojeno?

Idemo prvo među brandove. Najvažnije, hrvatska reprezentacija više nije u leptiriću, odlepršao je iz naših krajeva. Drugim riječima, Butterfly više nije sponzor reprezentacije, već je to od Nove godine Tibhar, koji je ponudio znatno bolje uvjete. Nije to za Butterfly prvi takav iskok, napustio je i talijansku reprezentaciju, čiji sponzor je sada indijski Stag. Interesantno, Stag u Italiji prodaje TTPlanet, a nudi samo 9 njihovih proizvoda. Koji je tome smisao, zar im Indija nije dovoljno tržište? I Srbija je promijenila glavnog sponzora, pa je, umjesto Tibhara, na WTTC u Halmstatu njihova reprezentacija nastupala u Gewo opremi. Interesantno, uz reprezentaciju J. Koreje nije više domaći XIOM, već japanski TSP. Očito, u stolnoteniskom svijetu novac je značajniji od domoljublja.

U muškoj Ligi prvaka ruske ekipe znatno su se pojačale. Za Fakel Gazprom Orenburg, osim Dime, igrati će Marcos Freitas, umjesto Jun Mizutania, a došao je i Kinez Yan An. Za UMMC, od novih, igrati će Jonathan Groth, uz Fang Boa.

Yan_An

Idemo sada na domaća muška ekipna prestrojavanja između Superligaša. Prošlogodišnji prvak STARR iz Varaždina se dodatno internacionalizirao, pa uz domaćeg Ređepa, još će igrati i Englez Andrew Baggaley, Kinez sa američkom putovnicom Zhang Kai, te Iranac Amiri Nia Soroosh. Fučec se vratio u GSTK Zagreb, iz kojeg su otišli Mustapić, nazad u Split, te Mijatović, nazad u Donat iz Zadra. Interesantan će biti u 1. ligi zapad sraz riječkih klubova Srdoči i Kvarnera, jer obje momčadi su se značajno pojačale.

Od vijesti, iz ženskog dijela, je da je Dr Časl, prošlogodišnji pobjednik Lige prvaka, “pokupovao” većinu toga što je u Europi bilo ženskog spola i kosooko, pa će uz 2 domaća fikusa, koji će “korijene” puštati na klupi (Dorina Srebrnjak i Mirela Đurak), nastupati 6 žutih (Hoi Kem, Li Jie, Yu Fu, Ni Xia Lian, Hu Melek i Liu Gaoyang). Cilj je, očito, ponovno osvajanje Lige prvaka, te naslova koji im je ove godine izmakao, a to je Srednjeeuropska liga. Što je s njegovom prošlogodišnjom kineskom akvizicijom Sun Jiayi? Nakon što ju je HSTS, o svom trošku, poslao na više Pro Tour natjecanja, odlučila je da joj je od “Lijepe naše” draža Poljska, zlote od kuna, pa će slijedeće sezone tamo i igrati. A, što je s našom lovom? Otišla u vjetar. Super je bila ta Sun, na kojoj se, tako su nas uvjeravali, bazirala “budućnost” hrvatskog ženskog stolnog tenisa! O svemu najbolje govori slučaj sa priprema naše reprezentacije u Svetom Martinu, prije WTTC. Na treningu se nije pojavila igračica iz njenog kluba (Dorina), a ona je odbila (kao PMS) trenirati sa dvije preostale (Ivanom i Idom), da se ne bi “navikle” na njenu loptu i poslije je dobile u ligaškom natjecanju. Kao paradoks, za ženski STARR, nove Superligašice, nastupati će Indijka Mamta (ne Mamba) Prabhu, koju možete vidjeti u slijedećem videu, gdje reklamira tamo neku banku:

Uz toliko stranaca, neka mi samo netko kaže da u hrvatskom stolnom tenisu nema dovoljno novaca!?

Još jedna interesantna perestrojka dolazi iz susjedstva. Karakašević, predsjednik Stolnoteniskog saveza Srbije, koji je prošle godine, sa pozitivnim skorom, igrao Champions League za Ostravu odlazi igrati u 6. njemačku ligu!  🙂

Gewo_Karakasevic

Misli (što igraš)

Za sve one koji su stolni tenis igrali u mladosti, pa nakon toga 10, 20, 30 godina ništa, koliko će trajati i biti uspješna njihova tranzicija iz čokljavca u igrača ponajviše ovisi o njima samima. Bez obzira koliko filmova pogledali na Youtube-u, mečeva Zhang Jikea, Ma Longa ili Time Bolla, napredak svakog igrača najbitnije će determinirati tehnika kretanja i udaraca koju savlada. Najbolji trener i kritičar igrač mora biti sam sebi. Navesti ću preporuke u zagrijavanju, koje se trebaju, s vremenom, automatizirati, kako bi postale sastavni elementi igre:

  1. reket (shakehand) hvatiti sa 2 prsta, palcem i kažiprstom pri vrhu, bez stiskanja drške, spuštenih prstiju, koji su rubno na gumi, i bez naglašenog gripa (FH ili BH), jer drška reketa se čvršće hvata tek u udarcu, a nakon toga se opet opušta;
  2. stati 50 cm udaljeno od stola, sa težištem prema naprijed, u BH strani, nisko, sa savijenim koljenima, na nožnim prstima, za dešnjake sa lijevom nogom ispred desne za 10 – 20 cm, sa razmakom prilagođenom visini i duljini koraka;
  3. lakat fiksirati na 10 cm od tijela, u položaju 90°, bez podizanja u udarcu (osim BH flipa);
  4. udarce početno izvoditi samo nogama, bez pokretanja ruke, posebno ne sa savijanjem (okretanjem) zgloba u udarcu;
  5. kontru, spin i blok izvoditi kretanjem nogama, od nazad prema naprijed, odozdo prema gore;
  6. usvojiti redoslijed: pokret – uspostava ravnoteže – odabir optimalne točke kontakta – udarac;
  7. odstupanja lijevo – desno u udarcima “pokriti” bočnim koracima, naprijed – nazad, a ne naginjanjem i pružanjem ruke.

Iako savjeti izgledaju jednostavno i logično, većina rekreativnih igrača, koji igraju godinama, neki čak i duže od desetljeća, u zagrijavanju ih se ne pridržava. Nego, “zalijepe se” uspravno za stol, te krenu mahati rukom, rotirati zglob, noge uopće ne pomiču, kao da im je to netko zabranio, kao da su zalijepljeni cijanofixom za pod. Jer, tijelo je inicijalno inertno, tek mozak (misao) ga može i treba natjerati da se pokrene.

Decathlon

Za kraj, mala škola kretanja (footwork), u 6 nastavaka, iz “kineske škole”, ako je nekom promakla.

Chinese_footwork

P.S. Jedan čokljavac iz Prečkog ovako je okarakterizirao svoju igru: “Imam sve iz prvog reda Butterfly kataloga (op. a. najskuplje), a igram kao livada.

Grit

Blogova je već puno, točno, ovo je 677., a nije lako zadržati pažnju svekolike stolnoteniske javnosti, posebno u ovo nogometno vrijeme. Zato ću se poslužiti lukavošću iz Jutarnjeg lista, koji u naslovu članka ne daje odgovor, već, da bi saznali o čemu se radi, morate ga otvoriti.

Što je to “grit”? Pretpostavljam da je preko 99% čitaoca ovih stranica muškog roda, pa ću to ponajbolje objasniti ovom slikom:

Grit

Upravo tim “fenomenom” bavi se i najnoviji članak iz “Mentalnog treninga“, pod nazivom “Tajna uspjeha“. Ovom temom već smo se bavili u blogovima “Što je najvažnije“, “Što je najvažnije – 2. dio” i “Dar i rad“. Sada ću citirati autoricu:

Ljude je oduvijek zanimalo što to razlikuje uspješne ljude od onih malo manje uspješnih, neovisno o životnom području. Dugo se smatralo da su za uspjeh zaslužni talent i iznadprosječne sposobnosti, no danas se zna da to nije tako. Talent i sreća svakako mogu pomoći, ali nisu presudni za dugoročne ciljeve, a velike stvari se ne događaju preko noći. Ono što možda i najbolje razlikuje uspješne ljude od ostalih je fokusirana ustrajnost, odnosno nešto što Englezi zovu grit, a najbliže značenje je borbenost, revnost.

“Grit” je sposobnost zadržavanja interesa i neprestanog ulaganja truda u ostvarenje dugoročnih ciljeva, bez obzira na nagrade ili priznanja, te unatoč preprekama. To je kombinacija otpornosti, ambicioznosti i samokontrole usmjerena na ostvarenje cilja što može trajati mjesecima, godinama, pa čak i desetljećima. Karakteriziraju ga strast i dugoročna ustrajnost.

Stolni tenis je vrlo složen sport. Sa udaljenosti od 3 – 5 m loptica dolazi sa 100 km/h, sa 120 obrtaja u sekundi, a ne smije se zanemariti niti tip gume kojim je izveden. Zbog toga se smatra da “pripravnički staž”, uz redovno tjedno treniranje od 3 – 5 puta, traje 10 godina. Tek nakon tog perioda igrač stiče automatiziranost koja, tokom poena, isključuje glavu, jer za nju nema vremena, već noge i ruka igraju”same”, one to najbolje znaju. Na žalost, većina igrača nema tu ustrajnost.

Prepričati ću povijest jedne Sokaz ekipe, na kojoj se to najbolje vidi. Kao ekipa formirali su se, prije 10 godina, u dvorani “Rapid” na zagrebačkim Gredicama. Jedan tata i još 4 tada 30-godišnjaka, krenuli su iz zadnje 21.b lige. Prvo su odustali tata i sin. Tokom godina, pridružila su im se još 2 vršnjaka, od toga jedan školovani igrač, trenirali su i igrali više puta tjedno. Iako su kontinuirano napredovali, početni zanos je s godinama popuštao, ostale aktivnosti bile su važnije od stolnog tenisa. Danas nemaju domaće dvorane, a dolaze samo na utakmice. U stvari, iako igraju visoku 3. ligu, “vuče” ih igrač preko 60 godina, koji ima tu ustrajnost, a u Zagreb dolazi samo zbog utakmica. Od njih 6 “duhom” u stolnom tenisu nije ostao nitko.

Naravoučenije: “Stolni tenis je sport za ustrajne“.

Radost igre

Tema današnjeg bloga je propagandna, u doba najžešćeg komunizma to se nazivalo “agitprop”. Ako želite zadržati integritet vlastitog mozga slobodno preskočite, ali ako ipak pročitate, možda Vas natjera na razmišljanje i eventualnu promjenu vlastitih navika. U Hrvata 99,9% igrača/ica stolnim tenisom se bavi zbog rekreacije, iz vlastitog zadovoljstva, tek ostatak zbog malog godišnjeg honorara (npr. 4000 kn godišnje), a manje od 10 igrača/ica može od toga pristojno živjeti.

Prvo ću, po navici, prepričati par anegdota koje zorno opisuju što ja tu hoću reći. Boga mi, nagledao sam se stolnog tenisa, kako onog profesionalnog, tako i rekreativnog. Svi dionici ovog bloga ostati će namjerno anonimni.

Prije 5 – 6 godina u dvorani “Lovro Ratković” u Zagrebu, na Mladosti, igralo se seniorsko Prvenstvo Hrvatske. Bilo je tu dobrih igrača, Tan, pa Gaćina, Kojić, Ređep… Sjeo sam na tribinu i gledao jednu tadašnju “nadu”, koja je prelazila iz juniorske u seniorsku konkurenciju. Nakon svakog izgubljenog poena pravio bi “face”, mahao rukama, eto, kako se to njemu moglo desiti da promaši? Izgledao je potpuno nesportski, skoro degutantno. Normalno, još malo je igrao, nema ga više nigdje u hrvatskom stolnom tenisu, kao i njegovog nekoć legendarnog kluba (STK “Industrogradnja”), koji se prvo povlačio po novinskim člancima, pa nestao. Onda je, na istom stolu, samo u drugoj grupi, igrao vršnjak moje kćeri, iz Istre, ne osobit igrač. On bi, pak, nakon izgubljenog poena udarao reketom i nogom u stol, bio je krajnje neurotičan. Pratiocima iz njegovog kluba, koje sam od prije znao, napomenuo sam da je nešto osobito nervozan (?!). Rekli su mi da je taj dan još dobar, inače je i gori. Pa, za takvog, stolni tenis nije idealan sport, tu treba imati “živce”. Još jedna, profesionalna… Gledao sam muški seniorski TOP12, gdje je igrač, koji je tada svima bio dužan, nakon gubitka finalnog meča “preko koljena” slomio drvo Butterfly Timo Boll ALC, vrijedno oko 1000 kn. Tada mi je to, kao i danas, bilo nepojmljivo, pa on živi od svog reketa! To je kao da taksist, kojeg je naljutila mušterija, namjerno zabije svoj auto u drvo.

Nije bitno različito ni u rekreativnom stolnom tenisu. Bacanje reketa, namjerno udaranje njime u stol, šutiranje ograda (arena) i zidova, gaženje loptica, vrijeđanje protivnika, krajnje neukusno psovanje, urlanje “U k…c” i sl.

Jedna osobna… Više puta, tokom godina, došla bi kći:
Ona: “Uništila sam FH gumu!¨
Ja: “Bacila si reket?”
Ona: “Ne, loptica je bila blizu ruba stola, ja povukla spin, pa zakačila stol.”
Ja: “Problema nema, ima tatica guma, zamijeniti ću.”
Oštećenje gume bilo je minimalno, 2 x 2 mm, na rubu, uzeo sam crveni flomaster i riješio. Ali da je ikada bacila reket, novih guma, barem od mene, više ne bi bilo.

Normalno, svi imamo dane kada nam ide bolje, a i one lošije… Nakon 2 mjeseca dobre forme, slijedi mjesec slabije. Svi ti mjeseci su ravnopravni, nikad ne znaš kako slijede. I, kako si prije dobivao neke igrače, sada od njih gubiš. Ali, treba to istrpjeti, naći unutarnje snage da opet kreneš prema gore.

Za sve, najvažnija je zadovoljstvo koje igra pruža, te druženje sa ostalim igračima. I, tu ide posljednji, pozitivan primjer. Nekoć vrlo perspektivan natjecatelj, danas rekreativac, između poena si govori: “Uživaj, stolni tenis je radost igre!“.

Radost_igre

WVTTC 2018. – Las Vegas

Kako ove stranice ravnopravno prate sve vidove stolnog tenisa, kako onog natjecateljskog, veteranskog, te na betonskim stolovima, danas je red na onaj rekreativni (40+). Jer, u Las Vegasu započinje Svjetsko veteransko prvenstvo (WVTTC 2018.), koje se održava svake 2. godine (parne), dok su neparne “rezervirane” za Europska veteranska prvenstva (2009. bilo je kod nas, u Poreču). Zadnje, 2016., sa 4600 igrača, održano je u Španjolskoj (Alicante i Elch).

WVTTC_2018

Na ovom, 19. prvenstvu nastupa 3968 igrača/ica, na 274 stola, a možete ga pratiti na službenim stranicama WVTTC, te na Facebook-u. Imaju i neku himnu, sladunjavi pjesmuljak, valjda “prigodan” uzrastu sudionika. Od “jačih” imena tu su npr. Jörgen Persson, Chen Weixing i Jörg Rosskopf (igraju zajedno u paru u kategoriji 45), a od “starih kosti” Istvan Jonyer, legendarni svjetski prvak iz Kalkute 1975.

Istvan_Jonyer

Idemo sada malo o broju sudionika, navesti ću samo neke, a meni osobito “zanimljive”:

WVTTC_2018_1

Namjerno sam izabrao ove zemlje da vidimo kakvi smo u usporedbi sa nekadašnjim stolnoteniskim velesilama (Čehoslovačka), sa nekim članicama ex-Yu federacije, te sa vječnim liliputancima (Albancima). Mi smo gori od svih njih! A, tko je Hrvatina koja ipak nastupa? Josip Martinović iz Dubrovnika.

Josip_Martinovic

P.S. U konkurenciji za organizaciju EVTTC 2019. (Europskog veteranskog prvenstva) bili smo mi i Madžari, a održati će se u Budimpešti.

P.P.S.

Svijet voli pobjednike

Iz pjesme grupe Colonia “Svijet voli pobjednike”, kao uvod, citirao bi slijedeće stihove:

Svijet voli pobjednike
voli zlatno znamenje
kada si prvi svega si vrijedan
na tronu može biti samo jedan!

Čujmo sada i drugu (stručnu) stranu, prepisanu sa Dalmatinskog portala:

Profesor psihologije: Teško je objasniti trenerima da grupa 10-godišnjaka nije poligon za dokazivanje i da ih rezultat u toj dobi ne čini boljim stručnjacima

“Zašto uopće pričamo o tome kako za najmlađe sportaše rezultat nije važan i kako tako možemo stvoriti pobjednike?

Kroz osam godina rada uglavnom s najmlađim dobnim kategorijama u nogometu, upoznao sam mnoge roditelje i trenere. Tvrdim da većini, velikoj većini, nikako nije jasno kako zanemarivanje rezultata i naglašavanje uživanja u igri može biti korisno za razvoj sposobnosti u nekom sportu za djecu-početnike. Nažalost, svoju pogrešno usmjerenu ambiciju prenose na djecu koja zbog toga manje uživaju, slabije napreduju i više odustaju od sporta.

Nekakvo staromodno poimanje je da djeca trebaju očvrsnuti, da na njih treba vikati da znaju tko je gazda i da trebaju od malena usvajati ‘mentalitet pobjednika’. To ne postoji! Ako pričamo o sportu s loptom, dijete posvećuje otprilike 3/4 svojeg kapaciteta pažnje na točnu tehničku izvedbu, jer se ona tek uči i daleko je od automatizma. Za usporedbu, tehnički obučen odrasli igrač tek 5% pažnje posvećuje tehnici, dok većinu koristi za promatranje obrane i napada, analizu i odabir strategije. Ima li u tom malom opsegu pažnje mjesta za slušanje roditeljskih uputa s tribine, za urlanje trenera ili prisjećanje tatinih uputa prije utakmice? Može li uzbuđeno dijete tijekom utakmice usvojiti informacije koje nisu usvojene tijekom treninga, samo zato jer bi trener tako htio? Ne može.

Djecu uglavnom na bavljenje sportom potiče unutarnja (intrinzična) motivacija. Ona podrazumijeva sudjelovanje radi osobnog zadovoljstva, radi same aktivnosti, a ne vanjske nagrade (pobjeda, novac). Istraživanja pokazuju da djeca sudjeluju u sportu radi uzbuđenja sporta, poboljšanja vještina, samog izvođenja vještina, osobnog postignuća i druženja s prijateljima. Vanjske nagrade ili pobjeda u igri manje su važni i zanimljivi. Tako motivirana djeca usmjerena su na zadatak, a ne na ishod. Ako mi kao treneri ili roditelji (sve češće i mediji) ne interveniramo, mladi sportaši neće procjenjivati svoj nastup kroz rezultat.

Pokušati ću vam dočarati važnost unutarnje motivacije kroz priču: Čovjek je na razne načine pokušavao otjerati glasnu djecu koja su se redovito igrala kraj njegove kuće – vikao je, prijetio, zvao njihove roditelje, ali ništa nije pomoglo. Najzad je pokušao slijedeće. Svakom djetetu je platio 20 centi da se vrati igrati kod njega i naravno svi su se vratili jer su dobili nagradu. Ali, sljedećeg dana im je ponudio 15 centi, a sljedećeg samo 5 centi. Dječaci su postali uznemireni jer su smatrali da njihov povratak vrijedi više i obavijestili su ga da se kod njega više ne vraćaju. Dakle, izgubili su svoju primarnu motivaciju zadovoljstva igrom. Nju je zamijenila vanjska motivacija koja nije bila zadovoljena i aktivnost je prestala.

No, obzirom da mi želimo stvoriti zadovoljne, ali i što uspješnije sportaše, kako će nam ovo pomoći? Ako su djeca prirodno željna napredovanju u sportskim vještinama, neće li najbolji napredak ostvariti tako da potičemo učenje sposobnosti i elemenata za pojedini sport bez naglaska na ishod? Djeca će bez straha od neuspjeha, jako motivirana napredovanjem u takvom okruženju najviše napredovati. Ako naglasimo rezultat i zanemarimo učenje vještina, trenutno ćemo možda dobiti rezultat, ali dugoročno ćemo odgojiti manje uspješnog sportaša. Svi suviše ambiciozni roditelji i treneri trebali bi ovo imati na umu. Postoji vrijeme za učenje i vrijeme za rezultate. Cijelu karijeru odrasli sportaš će provesti u potrazi za rezultatom. Za to ga možemo pripremiti osiguravajući mu najbolje uvjete za učenje ili ga možemo frustrirati pritiskom postignuća od malih nogu, a samim time motoričke i tehničko-taktičke vještine neće biti optimalno usvojene.

Teško je promijeniti neke navike. Teško je trenerima koji to ne osjećaju objasniti da grupa 10-godišnjaka nije poligon za dokazivanje i da ih rezultat u toj dobi ne čini boljim trenerima. Njihov rezultat je postignuće u seniorskoj dobi ili čak još više njihov sportski odgoj. Roditelji, ako pljeskom nagrađujete samo golove i vrednujete pobjede, hendikepirate svojeg malog sportaša koji se trudi i u porazu i koji bez vas ne bi znao da je poraz neuspjeh. Pustite da vaše dijete samo postavlja ciljeve za sebe i napredovati će više nego da mu vi postavljate ciljeve i dajete upute kako će ih ostvariti. Njegujte unutarnju motivaciju vaših malih sportaša kako bi ih dugo zadržali u sportu i kako bi se potrudili ovladati elementima sporta na najbolji način.

Nekada je manje više. I sretnije.

Kako to, što sam godinama gledao, izgleda u stvarnosti? Ako u nekoj konkurenciji, npr kadetkinja, na turniru nastupaju 32 djevojčice, 31 ih izlazi u suzama, dok je samo jedna, pobjednica, nasmiješena. Ima li to smisla? Onda pobjednike/ice uslikavaju (ovjekovjećuju), pa objavljuju na društvenim mrežama (Facebook):

Svijet_voli_pobjednike

Ili, još jedan primjer. Sudio sam na Zagipingu, turniru mlađih kategorija, gdje je konkurencija međunarodna, pa ima podosta dobrih igrača. Već na zagrijavanju, vidio sam da je naš igrač tehnički slabiji od preostale trojice u grupi. Krenuli mečevi, naš igrač počeo gubiti, trener mu je, između setova, neurotično “objašnjavao” kako da igra FH spin, kao da on to sada može naučiti, ako nije na treningu? Uz to, vrijeđao ga je, tako da bi “klinac” svaki puta za stol došao u suzama. Ja bih ga poslao nazad, da obriše oči i nos, jer takav, zaista, pruža ružnu sliku, a i ne može igrati. Stvar je kulminirala u time out-u zadnjeg seta zadnjeg meča, iako više nije imao šanse da ide dalje, gdje mu se trener prijetio da će mu skinuti gume sa drva, da on više nikada neće igrati na turniru, da ga on više neće voditi… Slušati to, za mene kao stolnotenisača, roditelja i suca, bilo je prestrašno! Zbog toga sam, da bih prekinuo maltretiranje, s predumišljajem skratio time out na 30 sekundi, i zavikao “Vrijeme”. Trener mi se zaprijetio da on zna da još nije prošlo 60 sekundi i da će me tužiti vrhovnom sucu, jer ga “onemogućavam u radu”. Na zdravlje!

Bilo bi super kada bi Savez imao honorarnog psihologa koji bi to sve objasnio trenerima, roditeljima i vodstvu klubova. Tada bi i djece, koja prerano napuštaju stolni tenis, bilo manje.

P.S. Zaista, na jednom turniru, na svoje oči sam vidio gdje je trener, nezadovoljan igrom, skinuo igračici gume sa reketa i time je diskvalificirao.

Novo vrijeme

Moram reći, sve se poklopilo za ovu temu. Ali, prvo muzički uvod, ovaj puta u izvedbi legendarnih Buldožera:

Sumnjam da su tvorci ideje o plastičnim lopticama bili svjesni što će izazvati, sažeto u sloganu: “Mala promjena, velike posljedice !“. Ono što ni najveći svjetski eksperti za stolni tenis, poput tada glavnog trenera Butterfly-a Maria Amižića, prije koju godinu nisu predviđali, desilo se. Promijenila se cijela filozofija i tehnika stolnoteniske igre, a time i njeni glavni akteri. Starci odlaze u stolnotenisku povijest, a mladci dolaze, konkretno naš Tomo(kazu Harimoto), već opisan u blogu “Dar i rad“. Prošli tjedan je, sa samo 14 godina, na Japan Open-u, “skinuo” Olimpijske i svjetske prvake, prvo Ma Longa, a u finalu i Zhang Jikea.

Tomokazu_Harimoto
Izvor: ITTF
Pogledajte prvo konkretnu izvedbu, a zatim objašnjenje.

Bitak promjene sadržan je na slijedećoj slici:

Novo_vrijeme

Plastične loptice su tvrđe od celuloidnih, sporije su, te daju manje spina. Zbog toga odskaču više od stola, čime su se promijenili optimalno vrijeme (skratilo se za 1/3 sekunde) i točka kontakta reketa sa lopticom. Sve se “pomaklo” unaprijed, pa lopticu treba udarati prije, sa više snage, odmah po odskoku. Promijenila se i dominantna strana igre, sa FH u BH, te udarci, u korist BH flipa i kontre, sa manje spina. Tehnika je zamijenjena fizikom. Evo detaljnog objašnjenja vijetnamskog stručnjaka EmRatThicha:

Ima li još koji takav mladi “genijalac”? Iz Europe nam dolazi Šveđan Truls Möregårdh, kojem je 15, a o njemu možete pročitati u slijedećem članku.

Da završimo, kao što smo i počeli, muzičkim brojem na zadanu temu, ovaj puta je to Dino Dvornik sa “Jače manijače”.

Tri kralja

Ako mislite da sam ušao u vjerske vode, odgovor je NOP. Jednostavno, radi se o pripetavanju 3 najčešća završna furnira na ofanzivnim drvima, tj. limba vs. koto vs. hinoki. Ima drva i sa drugim završnim furnirima, npr. ayous, mahagonij, palisandar, orah… Moj standardni trening partner svojedobno je igrao s Donic drvom sa završnim furnirom od bukve, kojeg smo, od mila, zvali “bukvica”. Ali, i on se “kultivirao”, pa sada igra s limbom, konkretno DHS Fang Bo2. Ja isključivo igram sa hinokijem, prije sa Butterfly Jonyer-H, a sada, već godinama, s XIOM Magellan. Svi ostali za mene nemaju osjećaja, kao da igram sa daskom za rezanje mesa. I prije je postojala polarizacija s obzirom na završni furnir, početnici, u Istri, kretali su sa Butterfly Jonyer-H, u Zagrebu sa Butterfly Primorac  Classic (limba). Napredni (juniori), pa tako i moja kći, u Zagrebu su igrali sa Butterfly Timo Boll Spirit (koto), dok su u Istri bili skloniji Butterfly M. Maze (limba). A, zašto baš ti furniri, a ne neki drugi? Iskustveno, ta 3 furnira imaju najbolji odnos težine, tvrdoće, trajnosti, spina, brzine, kontrole i osjećaja. Daleko od toga da nema legendarnih drva sa drugim furnirima, npr. član Nittaku instrumenata, konkretno Acoustic (jasen), ali oni su u manjini, više izuzeci od pravila. Izbor završnog furnira, osim samosvojnog osjećaja igrača, je i stvar mode, te igračkih zahtjeva, prije se znatno više koristio hinoki (Butterfly Primorac Carbon, Schlager Carbon, Gergely), dok Butterfly danas u ponudi nema niti jedno takvo drvo!

Limba_vs_Koto

Njemački trener, Youtube bloger pod imenom TTR-Hunter i XIOM maneken Simon Sangals snimio je 3 videa, svaki posvećen jednom završnom furniru (1. limba, 2. koto, 3. hinoki). Uz to, uz svaki furnir su navedeni vrhunski igrači koji s njim igraju, tako su za limbu predstavnici Waldner i Ma Long, za koto Boll, a za hinoki Primorac, Ryu Seung Min, Schlager i Kreanga. Sve je na njemačkom, prilično dugo (po 20 minuta) i “smotano”, ali ako želite, pogledajte:



Za one koji nemaju volje i/ili vremena sve to gledati, izvukao sam osnovne karakteristike svakog od ovih materijala.

Limba

  • relativno mrtva, nema katapulta, omogućuje dobru kontrolu, ali drvo “ne igra samo”;
  • omogućuje duži kontakt, npr. kod chop bloka ili side spina;
  • daje više spina, uz veću toleranciju greške;
  • za igrače koji nemaju osobito brz “prelazak” preko loptice, sa dužim i sporijim pokretom;
  • za početnike;
  • lopticu “hvatati” spužvom;
  • predstavnici Butterfly Primorac Classic, Korbel, M. Maze.

Koto

  • tvrđi od limbe, u pravilu ga ne treba lakirati;
  • za igrače sa kraćim kontaktom/udarcem, iz zgloba i podlaktice, sa rukom usko uz tijelo;
  • za niže i brže igrače, koji drže reket u FH gripu, s palcem na dršci, što im omogućava brzi udarac;
  • potreban osjećaj za optimalnu točku kontakta, manja tolerancija greške;
  • za igrače sa slabijim udarcima (“mekim”), jer im daje dodatnu snagu;
  • za napredne igrače;
  • lopticu udarati topsheetom;
  • predstavnici Butterfly Viscaria, Timo Boll ALC, Timo Boll Spirit.

Hinoki

  • furnir ima katapult, tj. “igra sam”;
  • mekan, treba ga tanko lakirati;
  • vrlo polarizirani stav igrača, neki ga vole, drugi mrze;
  • jednoslojni, višeslojni ili u kombinaciji sa carbonom;
  • bolji uz korištenje klasičnih guma (ne tensora), jer katapult dolazi od drva;
  • lopticu udarati naprijed, u “ekvatoru”;
  • predstavnici Butterfly Jonyer-H, Primorac Carbon.

Sada ide moj komentar. Sve skupa je prenaglašeno, razlike među furnirima i tehnikama igre, posebno limbom i kotom, nisu toliko velike, kako ih autor prikazuje. Ali, da nema toga, ne bi bilo ni teme, pa ni ovog bloga. Ali, da je ipak na dobrom putu pokazuju i 3 najnovija DHS drva za napredne igrače: H301 (ALC, koto), Fang Bo2 (ALC, limba) i DI-HT (7-slojeva, hinoki). Slično su strukturirana i nova XIOM drva, iz serije Feel.

DHS-DI-HT

Loptice – zašto platiti više?

U posljednjem blogu o lopticama (“Loptice – pročišćenje“) naveden je očekivani pobjednik u pripetavanju različitih standarda i proizvođača, a to su DHS D40+, koje se proizvode iz ABS (Acrylonitrile butadiene styrene) plastike. Što ih čini superiornima? Otpornost na pucanje, trajnost u igri, postojana okruglost i niska cijena.

ABS_Plastic

Nakon uvođenja plastičnih loptica, bile su skupe i slabe trajnosti, izgledalo je da će biti značajan dodatni trošak za igrače i klubove. No, masovna proizvodnja dovela je do znatnog sniženja, tako da su sada cijene ispod celuloidnih loptica (8 kn). Ono što još uvijek opterećuje novčanik su predrasude, tj. mišljenje da su neke loptice bolje od drugih, a proizvodi ih isti proizvođač, jedino što ih razlikuje je žig (naziv branda) otisnut na njima. Kod ABS loptica, kod nas, moguće je nabaviti modele sa 3* po slijedećim cijenama (po komadu):

  1. Gewo Select Pro 40+, u kutijama po 6 komada, po 6 kn;
  2. Donic P40+, pojedinačno, po 7 kn;
  3. DHS D40+ i Double Fish V40+, u kutijama po 10 komada, po 8 kn;
  4. XIOM Bravo 40+, u kutijama po 6 komada, po 10 kn.

Gewo_Select_Pro_1
Gewo_Select_Pro_2

Zašto tolike razlike, skoro 70%, u cijenama iste loptice? Dva su razloga. Prvi je margina (profit) stolnoteniskog branda koji loptice stavlja na tržište, a drugi je posebna promocija koji je neki brand spreman ponuditi igračima, a drugi nije. Tako je Gewo zadnji izašao na tržište, te osigurao poseban popust, a loptice su iz najnovije serije (XCAH), što znači da su proizvedene u 3. mjesecu 2018.

Sličan je slučaj sa bešavnim lopticama sa 3*, gdje se Gewo prodaju po 8 kn/kom, a XSF (XuShaoFa) i XIOM po 10 kn/kom.

Normalno, Nittaku Premium 40+ od ABS plastike su i dalje najskuplje, po 15 kn/kom.

Za igrače koji oko stola imaju bijele zidove i lakše im je bilo igrati sa narandžastim lopticama, vesela vijest, DHS je izbacio model BI Colour. Također, loptice su posebno dobre za trening servisa, jer se na njima znatno bolje vidi rotacija.

DHS_BI_Colour

P.S. Povodom 25. godišnjice smrti Dražena Petrovića, jedna njegova izjava: “Talent sam respektirao do 16. godine. Nakon toga, priklonio sam se teškom radu.

Vrana vrani oči kopa

Normalno, blog je “nadahnut” uzrečicom “Vrana vrani oči ne kopa” (lat. Cornix cornici oculos non effodiet). Kakve to veze ima sa hrvatskim stolnim tenisom? Objasniti ću…

Nas zaljubljenika u stolni tenis, sa uključenim garažnim igračima, u Hrvata ima 10 – 15 tisuća. U Njemačkoj je taj broj desetorostruko, a u Kini stostruko veći. A, ni neka “gadna” para se ne vrti, tu i tamo nešto sitno, nema igrača(ice) koji bi mogli živjeti samo od treniranja i igranja. To je “rezervirano” samo za trenere i rukovodstvo klubova i saveza. U tim okolnostima normalno bi bilo za očekivati da svi sa svima surađuju, pa ako smo mali (kao zajednica) da postanemo veći i uspješniji, da idemo naprijed, a ne nazad…

Al’, ne lezi vraže! Dešava se upravo suprotno. Na primjer, u Varaždinu ima 3 kluba (Igea, Varaždin i STARR) i svi se natječu da što većim dijelom sudjeluju u raspodjeli budžetskog novca. Tek, jedan klub nastoji prikupiti sredstva iz privatnih izvora, od sponzora. Umjesto da sjednu i da se dogovore o suradnji, npr. sa mlađim kategorijama, muški/žene, iz jednog kluba su drugom poslali sportsku inspekciju. Da ga eliminiraju. Super! Poreč je imao klub GSTK Poreč, ali bivši trener i nositelj rastjerao sve igrače i “zavio” ga u dugove. Stvoren je novi klub STK Jadran, sa novim trenerom i rukovodstvom, a ovaj prethodni ga svim sredstvima pokušava diskreditirati. Bingo! I u malim sredinama suradnja ne cvjeta, pa su tako sada u gradu Pagu 2 kluba (Dalmatinac i Pag). Hoće li time biti bolji? Sumnjam. U radu saveza sudjeluje i odlučuje klub bez i jednog igrača. U čije ime i za čiji račun? U Zagrebu je autodestrukcija “dignuta” na još viši nivo. Rukovodstvo našeg nekoć najprestižnijeg ženskog kluba pokušalo je eliminirati svog profesionalnog trenera. Ovaj im poslao inspekciju, pa nek’ “riknu” do kraja. Ono što je desetljećima građeno, neka se raspadne u trenu.

Na žalost, nije tako samo među klubovima, i među prodavačima opreme, kojima sam pripadam, isto je stanje. Nema šanse da mi konkurent koji nema neku gumu pošalje igrača, jer je ja imam. Kada sam pokušao kupiti opremu koja mi nije u zastupstvu, te se obratio domaćem prodavaču, dobio sam samo obećanje, više mi se nije javio. Nabavio sam vani, bolje da stranci profitiraju. U početku mi je to bilo bezvezno, ali i ja sam se počeo tako ponašati.

I, tako, svakog dana postajemo sve lošiji, umjesto bolji. Tko je tome kriv? Mi sami.

Vrana

P.S. Da me direktor saveza pozdravi, iako stoji metar od mene, a nikada se nismo izravno posvađali, nema šanse, kao da sam zrakoprazan prostor  😀 .

P.P.S. Još jedna anegdota koja plastično prikazuje „dobrosusjedsku“ suradnju. Našla se, na istom turniru, dva čelnika klubova iz istog grada, ali ovaj puta kao igrači, protivnici, jedan preko puta drugog. Pitam prvog: „Što si tako jako udarao loptice, pa on ne može stići ni upola sporije?“. On odgovara: „Htio sam, kada loptica udari, prvo u stol, a onda u njega, da mu na tijelu ostanu crvene fleke, za uspomenu“  😀 .