Ovo je prvi blog s takvim naslovom. Kako to? Slučajno, kako i nastaje većina prevažnih stvari u životu. Poštedjeti ću Vas moje filozofije, no moram napisati da sam presretan što već nisam napisao blog s istim naslovom, sigurno bi bio različit.
Uvodno je dokumentarni film o Josephini Neumann, najvećoj ženskoj stolnoteniskoj nadi Njemačke. Počela je trenirati s 4 godine, u garaži, a film prati njen razvoj. Ne morate gledati cijeli, traje skoro 1 h, da bi shvatili suštinu, a ta je da je obitelj sve uložila ne bi li od nje napravila stolnotenisku zvijezdu.
Gdje ju je to dovelo? Do ekipne prvakinje Njemačke s ekipom Berlin Eastside. U filmu se, s protivničke strane, nalazi i naša Mateja Jeger Majstorović.
I sada dolazimo do prve važne prolazne točke. Pogledajte publiku, malo gledatelja za finale prvenstva Njemačke, većina 60+, malo mladih. Gdje će oni biti za 10, 20 godina? Ako nema gledatelja, nema ni sponzora, a onda ni novca. I vidimo da je stolni tenis u Njemačkoj “u banani”, a kako je onda tek kod nas? Na utakmici Europskog kupa, a nisam se baš namučio, izbrojao sam 4 gledatelja. 😀
I, tako, sve bi ja to napisao u “crnim” tonovima, da nisam sreo kolegu trenera, koji mi je iznio svoje, drugačije gledište. Zove se Tonči Gregov, profesionalni je trener, što je objavljeno na njegovoj web stranici TRAIN SMART TABLE TENNIS. Što on misli o budućnosti stolnog tenisa?
Ako pogledamo da je zadnjih 10 do 20 godina sve manje djece koja treniraju, nivo igre sve niži, publika sve malobrojnija, čovjek lako postane pesimističan u vezi stolnog tenisa kod nas i u Europi. Ali kako onda objasniti to da sve skuplja oprema i dalje pronalazi svoje kupce, a Europa još uvijek izbacuje igrače poput Möregårdha i braće Lebrun?
Jednostavno. Manje, više svaki uspješni Europljanin, unazad 20 godina je bio produkt fanatizma malog broja pojedinaca, a ne kvalitete sustava ili masovnosti igračke baze.
Pitanje: kojeg igrača ovo opisuje?
- već kao dijete je pokazivao izvanredni talent;
- od malih nogu je bio potpuno „lud“ za stolnim tenisom i to ga nikad nije napustilo;
- bio je spreman žrtvovati društveni i akademski život samo da bi konstantno trenirao;
- imao je roditelja koji je i sam bio u stolom tenisu i trenirao tog igrača u garaži već od 3. ili 4. godine života, a kasnije bio spreman seliti gdje god treba i sve staviti na kocku ne bi li dijete uspjelo kao igrač;
- pored roditelja imao je trenera koji je također bio stolnoteniski zaljubljenik i radoholičar.
Odgovor: skoro svaki Europljanin koji je kasnije postigao velike uspjehe. Ista priča jednako opisuje Bolla, Ovtcharova i braću Lebrun, a ne odskače predaleko ni priča naša dva trenutno najbolja reprezentativca.
Mislim da ima nešto u našem sportu što privlači fanatike ili ih stvara. Možda kompleksnost tehnike i taktike, možda spoj mentalnog i fizičkog aspekta, možda osjećaj da bez obzira koliko znaš uvijek možeš znati više. Ali, u svakom slučaju stolni tenis je pun zaljubljenika – ovisnika i to se može primijetiti podjednako na rekreativnom nivou, kao i na profesionalnom.
Ima to svakako i negativnih strana, ali to kako se manifestira nezdrava ambicija kod amatera, kako kod profesionalaca, a kako kod trenera je posebna tema.
Po meni smo takav sport da će fanatika uvijek biti, igrača, roditelja i trenera motiviranih samim sportom i rezultatom, a ne pitanjem „koliko se to zapravo isplati“.
Koji će biti krajnji rezultat kada se na to pridoda činjenično smanjenje ukupne igračke baze, popularnosti i sredstava? Nestanak srednje klase igrača, u tipu onih koji većinom danas popunjavaju nacionalnu ligu. Oni koji su dovoljno kvalitetni da igraju za određene iznose, ali ne i da od tih iznosa žive. Razlika između najboljih na svijetu i svih ostalih će postati sve veća. Zapravo, vjerojatno ćemo se podijeliti na 100 do 200 profesionalaca i sve ostale koji će biti rekreacija.
Više puta sam od kolega trenera čuo, u ciničnom i malodušnom tonu, izjavu da ćemo u budućnosti postati „sport amatera“, jer jednostavno nije isplativo ni za igrača, ni za trenera ulagati vrijeme i resurse u dosezanje vrhunskog međunarodnog ranga. Moje pitanje je: „A što fali amaterizmu? “ Kad kažem amateri mislim na sve koji nemaju direktnu financijsku korist od sporta, oni sve financiraju. Od njih žive dvorane, oni kupuju opremu, iz cijelog svijeta prate WTT turnire na live streamingu, oni su sponzori, a najčešće i roditelji djece koja rano počinju s trenažnim procesom.
Sustav koji imamo ionako već proizvodi daleko više amatera nego profesionalaca. Zašto ih onda podcjenjivati? Amaterizam i entuzijazam treba njegovati.
S manjim brojem djece koja treniraju nužno će se morati s podijele natjecatelja po godištu prijeći na podjelu prema rangu igre. Tako će perspektivna djeca ravnopravno trenirati i natjecati se sa starijima od sebe. Djeca koja u bilo kojem trenutku otpadnu od redovnog trenažnog procesa također ću u tom sustavu imati mjesto za natjecanje.
Grad Zagreb je najbolji primjer neplanirane simbioze rekreativnog i profesionalnog. Rekreativci su vjetar u leđa dvoranama i trgovcima opremom, iz njihovih redova dolaze operativci koji pomažu u radu klubova i saveza, zaljubljenici koji navode djecu na početak bavljenja stolnim tenisom, oni više igračke razine su i sparing partneri. Zauzvrat djeca, koja neko vrijeme treniraju, ali se ne prometnu u profesionalce, postaju novi rekreativci.
„Sve OK, ali kako ćemo onda konkurirati Kinezima?“. Za to se ne brinem. Jer male skupine fanatika će uvijek biti.
Hm, to je, fakat, optimistični stav. Ali, previđa jednu “sitnicu”. Većina rekreativnih igrača se “vraća”. Konkretno, oni su nešto igrali (trenirali) u ranoj mladosti, pa nakon što su se “istrošili” na nogometu ili ničim se ne bavili, u starijim danima se vraćaju rekreativnom stolnom tenisu. Ali, ako ne bude igračke baze, neće biti ni njih!
Zašto isti problem s natjecateljskim stolnim tenisom ne muči Kineze? Tamo država, nakon završetka karijere, svakog uspješnijeg igrača, ako ne nađe bolji posao, zaposli kao trenera.
Mate Babić: “Put u pakao ne treba popravljati.”
P.S. OPREZ! „Ljudska“ cijena FANATIZMA, završio uspjehom ili neuspjehom bit će visoka.
P.P.S. Jednom me naš proslavljeni trener pitao: “Što misliš, tko ima bolji život, Tamara Boroš, koja je uspjela u stolnom tenisu, ili tvoja kći?”. Koji je bio odgovor?
