Grit

Blogova je već puno, točno, ovo je 677., a nije lako zadržati pažnju svekolike stolnoteniske javnosti, posebno u ovo nogometno vrijeme. Zato ću se poslužiti lukavošću iz Jutarnjeg lista, koji u naslovu članka ne daje odgovor, već, da bi saznali o čemu se radi, morate ga otvoriti.

Što je to “grit”? Pretpostavljam da je preko 99% čitaoca ovih stranica muškog roda, pa ću to ponajbolje objasniti ovom slikom:

Grit

Upravo tim “fenomenom” bavi se i najnoviji članak iz “Mentalnog treninga“, pod nazivom “Tajna uspjeha“. Ovom temom već smo se bavili u blogovima “Što je najvažnije“, “Što je najvažnije – 2. dio” i “Dar i rad“. Sada ću citirati autoricu:

Ljude je oduvijek zanimalo što to razlikuje uspješne ljude od onih malo manje uspješnih, neovisno o životnom području. Dugo se smatralo da su za uspjeh zaslužni talent i iznadprosječne sposobnosti, no danas se zna da to nije tako. Talent i sreća svakako mogu pomoći, ali nisu presudni za dugoročne ciljeve, a velike stvari se ne događaju preko noći. Ono što možda i najbolje razlikuje uspješne ljude od ostalih je fokusirana ustrajnost, odnosno nešto što Englezi zovu grit, a najbliže značenje je borbenost, revnost.

“Grit” je sposobnost zadržavanja interesa i neprestanog ulaganja truda u ostvarenje dugoročnih ciljeva, bez obzira na nagrade ili priznanja, te unatoč preprekama. To je kombinacija otpornosti, ambicioznosti i samokontrole usmjerena na ostvarenje cilja što može trajati mjesecima, godinama, pa čak i desetljećima. Karakteriziraju ga strast i dugoročna ustrajnost.

Stolni tenis je vrlo složen sport. Sa udaljenosti od 3 – 5 m loptica dolazi sa 100 km/h, sa 120 obrtaja u sekundi, a ne smije se zanemariti niti tip gume kojim je izveden. Zbog toga se smatra da “pripravnički staž”, uz redovno tjedno treniranje od 3 – 5 puta, traje 10 godina. Tek nakon tog perioda igrač stiče automatiziranost koja, tokom poena, isključuje glavu, jer za nju nema vremena, već noge i ruka igraju”same”, one to najbolje znaju. Na žalost, većina igrača nema tu ustrajnost.

Prepričati ću povijest jedne Sokaz ekipe, na kojoj se to najbolje vidi. Kao ekipa formirali su se, prije 10 godina, u dvorani “Rapid” na zagrebačkim Gredicama. Jedan tata i još 4 tada 30-godišnjaka, krenuli su iz zadnje 21.b lige. Prvo su odustali tata i sin. Tokom godina, pridružila su im se još 2 vršnjaka, od toga jedan školovani igrač, trenirali su i igrali više puta tjedno. Iako su kontinuirano napredovali, početni zanos je s godinama popuštao, ostale aktivnosti bile su važnije od stolnog tenisa. Danas nemaju domaće dvorane, a dolaze samo na utakmice. U stvari, iako igraju visoku 3. ligu, “vuče” ih igrač preko 60 godina, koji ima tu ustrajnost, a u Zagreb dolazi samo zbog utakmica. Od njih 6 “duhom” u stolnom tenisu nije ostao nitko.

Naravoučenije: “Stolni tenis je sport za ustrajne“.

Radost igre

Tema današnjeg bloga je propagandna, u doba najžešćeg komunizma to se nazivalo “agitprop”. Ako želite zadržati integritet vlastitog mozga slobodno preskočite, ali ako ipak pročitate, možda Vas natjera na razmišljanje i eventualnu promjenu vlastitih navika. U Hrvata 99,9% igrača/ica stolnim tenisom se bavi zbog rekreacije, iz vlastitog zadovoljstva, tek ostatak zbog malog godišnjeg honorara (npr. 4000 kn godišnje), a manje od 10 igrača/ica može od toga pristojno živjeti.

Prvo ću, po navici, prepričati par anegdota koje zorno opisuju što ja tu hoću reći. Boga mi, nagledao sam se stolnog tenisa, kako onog profesionalnog, tako i rekreativnog. Svi dionici ovog bloga ostati će namjerno anonimni.

Prije 5 – 6 godina u dvorani “Lovro Ratković” u Zagrebu, na Mladosti, igralo se seniorsko Prvenstvo Hrvatske. Bilo je tu dobrih igrača, Tan, pa Gaćina, Kojić, Ređep… Sjeo sam na tribinu i gledao jednu tadašnju “nadu”, koja je prelazila iz juniorske u seniorsku konkurenciju. Nakon svakog izgubljenog poena pravio bi “face”, mahao rukama, eto, kako se to njemu moglo desiti da promaši? Izgledao je potpuno nesportski, skoro degutantno. Normalno, još malo je igrao, nema ga više nigdje u hrvatskom stolnom tenisu, kao i njegovog nekoć legendarnog kluba (STK “Industrogradnja”), koji se prvo povlačio po novinskim člancima, pa nestao. Onda je, na istom stolu, samo u drugoj grupi, igrao vršnjak moje kćeri, iz Istre, ne osobit igrač. On bi, pak, nakon izgubljenog poena udarao reketom i nogom u stol, bio je krajnje neurotičan. Pratiocima iz njegovog kluba, koje sam od prije znao, napomenuo sam da je nešto osobito nervozan (?!). Rekli su mi da je taj dan još dobar, inače je i gori. Pa, za takvog, stolni tenis nije idealan sport, tu treba imati “živce”. Još jedna, profesionalna… Gledao sam muški seniorski TOP12, gdje je igrač, koji je tada svima bio dužan, nakon gubitka finalnog meča “preko koljena” slomio drvo Butterfly Timo Boll ALC, vrijedno oko 1000 kn. Tada mi je to, kao i danas, bilo nepojmljivo, pa on živi od svog reketa! To je kao da taksist, kojeg je naljutila mušterija, namjerno zabije svoj auto u drvo.

Nije bitno različito ni u rekreativnom stolnom tenisu. Bacanje reketa, namjerno udaranje njime u stol, šutiranje ograda (arena) i zidova, gaženje loptica, vrijeđanje protivnika, krajnje neukusno psovanje, urlanje “U k…c” i sl.

Jedna osobna… Više puta, tokom godina, došla bi kći:
Ona: “Uništila sam FH gumu!¨
Ja: “Bacila si reket?”
Ona: “Ne, loptica je bila blizu ruba stola, ja povukla spin, pa zakačila stol.”
Ja: “Problema nema, ima tatica guma, zamijeniti ću.”
Oštećenje gume bilo je minimalno, 2 x 2 mm, na rubu, uzeo sam crveni flomaster i riješio. Ali da je ikada bacila reket, novih guma, barem od mene, više ne bi bilo.

Normalno, svi imamo dane kada nam ide bolje, a i one lošije… Nakon 2 mjeseca dobre forme, slijedi mjesec slabije. Svi ti mjeseci su ravnopravni, nikad ne znaš kako slijede. I, kako si prije dobivao neke igrače, sada od njih gubiš. Ali, treba to istrpjeti, naći unutarnje snage da opet kreneš prema gore.

Za sve, najvažnija je zadovoljstvo koje igra pruža, te druženje sa ostalim igračima. I, tu ide posljednji, pozitivan primjer. Nekoć vrlo perspektivan natjecatelj, danas rekreativac, između poena si govori: “Uživaj, stolni tenis je radost igre!“.

Radost_igre

Svijet voli pobjednike

Iz pjesme grupe Colonia “Svijet voli pobjednike”, kao uvod, citirao bi slijedeće stihove:

Svijet voli pobjednike
voli zlatno znamenje
kada si prvi svega si vrijedan
na tronu može biti samo jedan!

Čujmo sada i drugu (stručnu) stranu, prepisanu sa Dalmatinskog portala:

Profesor psihologije: Teško je objasniti trenerima da grupa 10-godišnjaka nije poligon za dokazivanje i da ih rezultat u toj dobi ne čini boljim stručnjacima

“Zašto uopće pričamo o tome kako za najmlađe sportaše rezultat nije važan i kako tako možemo stvoriti pobjednike?

Kroz osam godina rada uglavnom s najmlađim dobnim kategorijama u nogometu, upoznao sam mnoge roditelje i trenere. Tvrdim da većini, velikoj većini, nikako nije jasno kako zanemarivanje rezultata i naglašavanje uživanja u igri može biti korisno za razvoj sposobnosti u nekom sportu za djecu-početnike. Nažalost, svoju pogrešno usmjerenu ambiciju prenose na djecu koja zbog toga manje uživaju, slabije napreduju i više odustaju od sporta.

Nekakvo staromodno poimanje je da djeca trebaju očvrsnuti, da na njih treba vikati da znaju tko je gazda i da trebaju od malena usvajati ‘mentalitet pobjednika’. To ne postoji! Ako pričamo o sportu s loptom, dijete posvećuje otprilike 3/4 svojeg kapaciteta pažnje na točnu tehničku izvedbu, jer se ona tek uči i daleko je od automatizma. Za usporedbu, tehnički obučen odrasli igrač tek 5% pažnje posvećuje tehnici, dok većinu koristi za promatranje obrane i napada, analizu i odabir strategije. Ima li u tom malom opsegu pažnje mjesta za slušanje roditeljskih uputa s tribine, za urlanje trenera ili prisjećanje tatinih uputa prije utakmice? Može li uzbuđeno dijete tijekom utakmice usvojiti informacije koje nisu usvojene tijekom treninga, samo zato jer bi trener tako htio? Ne može.

Djecu uglavnom na bavljenje sportom potiče unutarnja (intrinzična) motivacija. Ona podrazumijeva sudjelovanje radi osobnog zadovoljstva, radi same aktivnosti, a ne vanjske nagrade (pobjeda, novac). Istraživanja pokazuju da djeca sudjeluju u sportu radi uzbuđenja sporta, poboljšanja vještina, samog izvođenja vještina, osobnog postignuća i druženja s prijateljima. Vanjske nagrade ili pobjeda u igri manje su važni i zanimljivi. Tako motivirana djeca usmjerena su na zadatak, a ne na ishod. Ako mi kao treneri ili roditelji (sve češće i mediji) ne interveniramo, mladi sportaši neće procjenjivati svoj nastup kroz rezultat.

Pokušati ću vam dočarati važnost unutarnje motivacije kroz priču: Čovjek je na razne načine pokušavao otjerati glasnu djecu koja su se redovito igrala kraj njegove kuće – vikao je, prijetio, zvao njihove roditelje, ali ništa nije pomoglo. Najzad je pokušao slijedeće. Svakom djetetu je platio 20 centi da se vrati igrati kod njega i naravno svi su se vratili jer su dobili nagradu. Ali, sljedećeg dana im je ponudio 15 centi, a sljedećeg samo 5 centi. Dječaci su postali uznemireni jer su smatrali da njihov povratak vrijedi više i obavijestili su ga da se kod njega više ne vraćaju. Dakle, izgubili su svoju primarnu motivaciju zadovoljstva igrom. Nju je zamijenila vanjska motivacija koja nije bila zadovoljena i aktivnost je prestala.

No, obzirom da mi želimo stvoriti zadovoljne, ali i što uspješnije sportaše, kako će nam ovo pomoći? Ako su djeca prirodno željna napredovanju u sportskim vještinama, neće li najbolji napredak ostvariti tako da potičemo učenje sposobnosti i elemenata za pojedini sport bez naglaska na ishod? Djeca će bez straha od neuspjeha, jako motivirana napredovanjem u takvom okruženju najviše napredovati. Ako naglasimo rezultat i zanemarimo učenje vještina, trenutno ćemo možda dobiti rezultat, ali dugoročno ćemo odgojiti manje uspješnog sportaša. Svi suviše ambiciozni roditelji i treneri trebali bi ovo imati na umu. Postoji vrijeme za učenje i vrijeme za rezultate. Cijelu karijeru odrasli sportaš će provesti u potrazi za rezultatom. Za to ga možemo pripremiti osiguravajući mu najbolje uvjete za učenje ili ga možemo frustrirati pritiskom postignuća od malih nogu, a samim time motoričke i tehničko-taktičke vještine neće biti optimalno usvojene.

Teško je promijeniti neke navike. Teško je trenerima koji to ne osjećaju objasniti da grupa 10-godišnjaka nije poligon za dokazivanje i da ih rezultat u toj dobi ne čini boljim trenerima. Njihov rezultat je postignuće u seniorskoj dobi ili čak još više njihov sportski odgoj. Roditelji, ako pljeskom nagrađujete samo golove i vrednujete pobjede, hendikepirate svojeg malog sportaša koji se trudi i u porazu i koji bez vas ne bi znao da je poraz neuspjeh. Pustite da vaše dijete samo postavlja ciljeve za sebe i napredovati će više nego da mu vi postavljate ciljeve i dajete upute kako će ih ostvariti. Njegujte unutarnju motivaciju vaših malih sportaša kako bi ih dugo zadržali u sportu i kako bi se potrudili ovladati elementima sporta na najbolji način.

Nekada je manje više. I sretnije.

Kako to, što sam godinama gledao, izgleda u stvarnosti? Ako u nekoj konkurenciji, npr kadetkinja, na turniru nastupaju 32 djevojčice, 31 ih izlazi u suzama, dok je samo jedna, pobjednica, nasmiješena. Ima li to smisla? Onda pobjednike/ice uslikavaju (ovjekovjećuju), pa objavljuju na društvenim mrežama (Facebook):

Svijet_voli_pobjednike

Ili, još jedan primjer. Sudio sam na Zagipingu, turniru mlađih kategorija, gdje je konkurencija međunarodna, pa ima podosta dobrih igrača. Već na zagrijavanju, vidio sam da je naš igrač tehnički slabiji od preostale trojice u grupi. Krenuli mečevi, naš igrač počeo gubiti, trener mu je, između setova, neurotično “objašnjavao” kako da igra FH spin, kao da on to sada može naučiti, ako nije na treningu? Uz to, vrijeđao ga je, tako da bi “klinac” svaki puta za stol došao u suzama. Ja bih ga poslao nazad, da obriše oči i nos, jer takav, zaista, pruža ružnu sliku, a i ne može igrati. Stvar je kulminirala u time out-u zadnjeg seta zadnjeg meča, iako više nije imao šanse da ide dalje, gdje mu se trener prijetio da će mu skinuti gume sa drva, da on više nikada neće igrati na turniru, da ga on više neće voditi… Slušati to, za mene kao stolnotenisača, roditelja i suca, bilo je prestrašno! Zbog toga sam, da bih prekinuo maltretiranje, s predumišljajem skratio time out na 30 sekundi, i zavikao “Vrijeme”. Trener mi se zaprijetio da on zna da još nije prošlo 60 sekundi i da će me tužiti vrhovnom sucu, jer ga “onemogućavam u radu”. Na zdravlje!

Bilo bi super kada bi Savez imao honorarnog psihologa koji bi to sve objasnio trenerima, roditeljima i vodstvu klubova. Tada bi i djece, koja prerano napuštaju stolni tenis, bilo manje.

P.S. Zaista, na jednom turniru, na svoje oči sam vidio gdje je trener, nezadovoljan igrom, skinuo igračici gume sa reketa i time je diskvalificirao.

Anđeli i demoni

A_i_D

Imam jednog stolnoteniskog prijatelja, neko vrijeme sam s njim igrao i u istoj ekipi. Iako bi na treningu imali približan broj međusobnih pobjeda i poraza, u službenim mečevima on bi imao 50% slabiji skor. Jedan od promatrača taj je fenomen ovako opisao: “Mali jako l(ij)epo igra, i forehand i backhand, al’ ne može nikog’ dobit’!”. I, dok je na trening mečevima bio agresivan, te psihički provocirao, na službenim je bio pretjerano dobrodušan prema protivnicima, bez imalo agresivnosti, nakon izgubljenog poena okretao se prema suigračima, objašnjavao zašto je promašio (kao da to nekog interesira?), radio “face”, glumio… Imao je još jednu “navadu”. Taman kada bi igrao najbolje, npr. sa nekim drvom i Hurricanom na FH, potpuno bi promijenio reket. I, tako bezbroj puta. Očito, radilo se o problemu “sa glavom”. I, što je napravio da to riješi? Pa, sa shakehand gripa prešao je na penhold. Ali, to nema nikakvog smisla, držanje reketa nema veze s tim, barem sam tako mislio. I, nazvao sam ga, sve mu potanko objašnjavao. Za igru penholdom igrač mora biti barem 20% pokretljiviji, zbog imanentne slabosti na BH strani. Dok kod shakehand gripa igrač može igrati u omjeru forehanda 60 : 40, kod penholda to mora biti barem 70 : 30. A, njemu je, osim psihičkih problema, pokretljivost druga najveća mana. I, nije me poslušao, čak je još “uvjereniji” nastavio. Nakon dužeg promišljanja, shvatio sam da to što je napravio za njega ipak ima nekog smisla. Kojeg? Pa, odustao je od natjecanja, jer “kao” uči novu tehniku, pa će se vratiti kada je potpuno svlada, nakon godinu, dvije. U stvari, on je pobjegao. Ako i kada se vrati, potisnuti problemi ponovno će izaći, npr. kada zbog podsvjesne nesigurnosti igrač u udarcu podiže lakat. Poznato Vam je opisano, možda sa sličnim scenarijem? Koliko puta ste se, prije meča, zagrijavali sa igračem, koji je imao superioran forehand i backand, a kada je meč počeo nije mogao doći do 5? Jednostavno, zbog “psihe”, u setu bi promašio 2 svoja servisa, te na 4 protivnička promašio lopticu, ugurao je u dno mrežice ili prebacio stol. Ili, igrač koji svaki udarac izvodi svom snagom, “ubijajući” igru, te pokušavajući što prije završiti svaki poen. Sve je to glava, količina treninga i tehnika s tim nemaju nikakve veze. Imam sada i jedan “friški” slučaj. Igrač je prešao u novu ekipu, ali, nakon toga, prestrašio se da je ipak u, za njegove mogućnosti, previsokoj ligi. Što je napravio? Zamijenio je backside (glatke) gume softovima (sa kratkim pipcima). Normalno, tek sada ništa ne igra, za privikavanje trebaju barem 2 – 3 godine. Soft traži brzinu i agresiju u ravnim udarcima, moraš pravodobno biti na svakoj loptici, a on ima već prilično godina, te je sigurno da će se još više usporiti, a ne ubrzati. U stvari, i on je pobjegao. Sve naprijed opisano su demoni.

Što činiti, kako prizvati anđele? Morate vjerovati u sebe. Dalje, ne smije Vam biti previše stalo. OK, ne smijete biti ni ravnodušni, jer nije isto da li ste dobili ili izgubili, stolni tenis je igra u kojoj uvijek pobjeđuje samo jedan, nema neriješenog, ali morate ravnopravno prihvatiti oba ishoda, ipak je to samo igra. Prije i u meču morate imati adekvatnu količinu agresivnosti i borbenosti, volju za pobjedom, jer svatko to voli. I, morate imati pozitivan samogovor, ne glumiti, psovati sebe i protivnika, čuditi se prasicama i rubovima, već se usredotočiti na ispravak eventualnih vlastitih grešaka i mane protivnika. U poenu treba obavezno isključiti svako svjesno razmišljanje, pustiti da glava, noge i ruka igraju “same”, oni najbolje znaju što i kako treba odigrati.

Kada gubim, što si govorim? “Stani na prste, dalje i niže, mekše uhvati reket, kreni naprijed u lopticu!“.

Jučer, nakon meča, Sokaz-ovac sa stažem od 40+ godina, ovako je kvantificirao pobjedonosne faktore: “60% glava, 30% noge, 5% muda, a 5% sve ostalo“.

P.S. Ako sami ne znate da li ste pod utjecajem anđela ili demona, razmislite koliko ste mečeva dobili/izgubili u 5. setu, koliko fikseva (na razliku) setova, mečeva protiv slabijih protivnika?

To je igra pravog tigra

Ovim uzvikom, od kojeg se trese cijela dvorana, završava svaki moj dobiveni meč. Time iz sebe “praznim” sve nagomilane strahove, nervozu i ukočenost tokom meča. Sam nisam znao zašto baš taj, no, očigledno, ima smisla. Ovdje je par videa posvećenih samorazvoju, a na Youtube-u ih ima pregršt, autora Travora Ragana, pod zajedničkim nazivom Train Ugly. A govore o dva tigra, jednom iz zoološkog vrta, a drugom iz đungle… Prevedeno na jezik stolnog tenisa, prvi tip obitava na tavanima, garažama, parkovima i plažama, gdje uvijek isti igrači igraju međusobno, nema tu prevelike presije, no kada se upustite u natjecanje, gdje igraju svi protiv svih, ušli ste u đunglu.

Tiger

Stolni tenis je psihički ekstremno zahtjevan sport. U vrlo kratkom vremenu, bez moći racionalnog promišljanja, oči u oči susrećete se sa samim sobom i sa protivnikom, a sve to pod pritiskom suigrača i promatrača. A, znate koji Vam je najveći protivnik? Strah. Da bi se mogli boriti protiv vlastitog straha, morate ga priznati i upoznati. Ima igrača koji treniraju više puta tjedno, imaju vrhunsku, biranu opremu, ali od natjecanja zaziru k’o od kužnog, uz različite izgovore (racionaliziranja), a, u stvari, osnovni razlog je frka, tj. nedostatak hrabrosti. Nije lako izgubiti na otvorenoj sceni, treba za to imati petlje. Strahom (petljom, hrabrošću) upravlja dio mozga zadužen za preživljavanje, a naziva se Lizard Brain (hrv. mozak guštera), tj. Amygdala. Pored toga, on je još “zadužen” za bijes i negativno razmišljanje, te za odluke da li se boriti ili pobjeći. Ali, sustav ima manu. Amygdala nema sposobnost prosuđivanja da li je nešto dobro ili nije, njoj je osnovni zadatak da utekne (zbriše), što često onemogućava uspjeh, a ima 4 slučaja kada se “uključuje”:

  1. nesigurnost;
  2. pažnja;
  3. borba;
  4. promjena.

Sve navedene situacije opisuju opasnost, a sadržane su u sportskoj aktivnosti.

Pa, kako se riješiti straha? Ako mislite da ga možete “pobijediti”, ignorirati ili osvojiti – greška, to se ne može učiniti. Što se više borite, šansa za uspjeh je manja, jer mozak je elektrika i kemija, veća zaokupljenost samo povećava strah, a ne da ga smanjuje. Ono što se može učiniti je saživiti se, strah je normalan, te, kada se uključi, shvatiti da je to što činite vrijedno, i nastaviti s tim.

Ako mislite da ćete izgubiti, nema veze, hrabro stanite za stol preko puta i borite se. Ne znam niti jednog velikog igrača koji nema bezbroj poraza, i onih najglupljih. Ali, ono što ih čini velikima je što ne posustaju i/ili staju. Iz svakog poraza nauči se više nego iz pobjede. I, nakon poraza, ne treba kukati na loptice, prasice, stolove, podove, osvjetljenje, loše raspoloženje, umor…, već se treba suočiti i shvatiti. Jer, inače, strah će se igrati s Vama.



Bio je to dobar borac

Manolete_1

Na današnji blog nadahnuo me prilog u emisiji “TV Kalendar” HTV1, objavljenoj povodom 70-godišnjice tragične smrti najpoznatijeg španjolskog matadora Manolete. Njegova hrabrost bila je nepojmljiva, dražiti bika teškog preko 1000 kg, gledati ga u oči, “osjećati” kako na 20 cm prolijeće kraj njega, čutiti njegov miris, dah i tako tisuću puta…

Stolnoteniska igra dosta podsjeća na borbe gladijatora i matadora, gdje gledate protivnika oči u oči i u 15 – 20 minuta se odlučuje pobjednik. Nema tu previše sentimenata, a pritisak je velik. S vremenom se naučite kontrolirati, uživati u igri i natjecanju, no neki se, iako profesionalci, nikada ne nauče nositi s tim. Onda, po stolnoteniskim dvoranama, gledate razne “slučajeve”, neprestani negativni samogovor (npr. igrač sam sebi govori “Što nisi odigrao paralelu, već dijagonalu!”), vrijeđanje i provociranje protivnika, glumu, “lažne” ozljede, pogledavanje u reket i gume, jer, kao, oni su krivi za promašaj, bacanje reketa…

Manolete_2

Da se vratim na početak. Kako je završio Manolete? U posljednjoj borbi dana u Linaresu, nakon što je u karijeri ubio više od 1000 bikova, proboo ga je bik Islero. Na samrtnoj postelji, sa cigaretom u ustima, pitao je: “A, kako je prošao bik?”. Rekli su mu da je uginuo.

Manolete_3

Za mene, osobno, više nisu važni FH spinovi, BH flipovi i blokovi, drva i gume s kojima igram, pobjede i porazi nad pojedinim igračima ili na turnirima, položaj na Sokaz rang listi, već, kao što je Manolete rekao za bika Islera, da na kraju kažu: “Bio je to dobar borac!“.

P.S. Kada me nazovete, ova melodija to označava iz mog Xiaomi mobitela.

Mala pomoć za glavu i noge

Ibrahim Hamato dokazuje da se stolni tenis može igrati i bez ruku, ali BEZ GLAVE I NOGU NIKAKO. Sjećam se jednog od zadnjih razgovora sa bivšim “manekenom”, nakon što je igrao na Croatia Open-u. Gledao sam njegov meč u kojem je vodio 6 : 2. Slučajno mi je pogled odlutao na drugi stol i nakon minute 6 : 7 za protivnika! Kako je moguće, u manje od minute, izgubiti 5 poena za redom? I, poslije meča, pitam ja njega: “OK, imaš ti neku mantru, neku fizičku i/ili psihološku pripremu prije meča? Npr. jedeš li samo rosbeaf, nosiš crvene čarape na meču, imaš neku misao koju si ponavljaš?”. Jer, ako je protivnik bolji onda će i pobijediti, ali nema smisla pobijediti sam sebe i “pasti bez ispraljenog metka”. Odgovor nisam čuo, samo neki mulj – žulj…

Istom temom već sam se bavio u blogu Alkohol i stolni tenis, gdje je znanstveno obrazloženo zašto je dobro pingati i piti. Sada ide nastavak. Naš igrač, sa bogatim međunarodnim iskustvom, najviše plasiran na 70-tom mjestu svjetske rang liste, tvrdi da je prije meča dobro popiti Aspirin Plus C, posebno onaj jači, njemački. Aspirin djeluje protiv nervoze i eventualnih upala, C vitamin diže. A, dotični igrač je, zaista, vrhunski borac.

Roko_Tosic

Osobno, kombiniram oba sredstva. Sigurno, ništa od toga ne može bitno naškoditi, nema veze sa dopingom. Aspirin se preventivno koristi protiv kardiovaskularnih bolesti, vitamin C je super antioksidans, a i gutljaj rakijice popravlja raspoloženje, makar i nakon poraza. Ali, znam da sam učinio sve da pobijedim.

Glava

Vjerojatno imam nešto manje kila (75) u odnosu na vršnjake (56 god.), brže reflekse i bolju pokretljivost, no ono najvažnije što mi je stolni tenis, nakon 10 godina igranja, do sada dao je GLAVA. Pod glavom podrazumijevam kontrolu razmišljanja i emocija u stresnoj situaciji. Imam i objektivnu mjeru napretka, skor u mečevima koji se igraju u 5 setova. I, dok je prije 4 – 5 godina bio 0 : 9, znači sve sam izgubio, u tekućem prvenstvu je 5 : 2, što nije loše. Imam još jedan argument u prilog toj tezi. Ponedjeljkom odigram sa simpatičnim dečkima, koji se ne natječu, ali redovito igraju. Od 10 setova koje vode sa 10 : 6 ili 9 : 5, uspiju dobiti tek 1. Glava može biti urođena (talent) ili stvorena. Primjer je sadašnji suigrač (tekući skor 33 : 3), koji prije meča pozorno sluša, ili se barem pravi, o protivniku protiv koga će igrati i što bi on trebao igrati. No, nakon svake takve “bukvice”, on razmisli, samo se osmjehne i kaže: “Ma, ja mislim da ćemo mi sve njih razbiti!”. Ali, malo je takvih prirodnih optimista, svi ostali, a među njima i profići, moraju na tome poraditi. Što i kako? Pa, prvo igrač mora upoznati samoga sebe (grč. Gnothi Seauton), kakav naziv nosi i najnoviji film o obitelji Kostelić. Iz toga treba naći osobnu optimalnu razinu “nabrijanosti” na meču. Ako si premalo ili previše angažiran, meč će proći, a ti nećeš maksimalno iskoristiti svoj potencijal. Konkretno, ako osjetim da sam previše nervozan, za “spuštanje” koristim aspirin, ako sam premlitav “dižem” se rakijom iz Prozora, mjesta u BiH poznatog po uzrečici “Prozor noćas mora pasti!”. To je vitalno kod “bliskih susreta” izjednačenih ekipa, jer 9. (posljednja) pojedinačna partija je tu vrlo važna. Nju mora igrati ili rođeni optimist ili igrač pod stimulansom iz pljoske (taj sam).

Do sada napisano je iskustveno, a ne stručno. A, da je to važno govori i serija članaka objavljenih od Američkog stolnoteniskog saveza (USATT) pod nazivom “U zoni – trening emocionalne vještine” (eng. In the Zone – Training Emotional Skill), koje su napisali Stephen Freedman i Clyde Young sa PATT Instituta. Prikupio sam to na jedno mjesto, tako da sada, na engleskom, ima 25 stranica. Kako je danas petak, izvrsno je “štivo” za vikend, prije spavanja. Znači, žena čita kuharicu, a Vi o treningu vlastite glave. Supač!

In the Zone.pdf

Život u zoni

Od silnih drva, guma, ljepila, tuninga, loptica, natjecanja…, na duže vrijeme sam potpuno zanemario najvažniji faktor, glavu. Svakako, tko nije neka prethodno, kao uvod, pročita “Najvažnija oprema čokljavca” i “Psiho“. A, stolni tenis je, osim tehnike igre, upravo najzahtjevniji sport sa aspekta psihologije. Lako je u trening mečevima, tom prilikom, osim malo sujete, nije puno toga na kušnji. Zahtjevnija su pojedinačna natjecanja, tu se rezultati službeno bilježe, ali, opet, igrač je “odgovoran” samo sam sebi. A, što je strašno? Sokaz je strašan! Zašto? Zato, jer u dvorani, osim trenutnog protivnika za stolom, imaš i ostale članove protivničke ekipe, te svoje suigrače. Taj grupni pritisak bitno otežava psihološku poziciju svakog igrača. Dalje, internet je taj koji psihički život igrača čini još težim, jer već sat, dva nakon meča rezultat je upisan, te svi vide tvoj rezultat. Većina mojih znanaca i kupaca bolje zna moj trenutni i povijesni skor od mene samog.

Mentalni trening

Osim što se morate psihički “nabrijati” na ukupni meč, morate biti “u zoni” i za svaki pojedinačni susret. Zona je, u stvari, za svakog pojedinca optimalan nivo psihološkog angažmana. O tome, u članku “Do potrebne visoke razine pobuđenosti u nekoliko sekundi” piše grupa sportskih psihologa iz “Mentalnog treninga“. Osim njih, na tržištu domaće “pomoći za glavu” djeluje i “Ponder“, kojeg vodi i sam stolnotenisač i Sokaz-ovac Amir Zulić. Uz naše snage, mislim da je nezaobilazan Lanny Bassham sa “Mental Managment System“, koji je osim psihologije i sam bio Olimpijski pobjednik, te trener pobjednika. Ako imate interesa, na internetu ćete naći njegovu knjigu “With Winning in Mind”, te seriju od 4 videa sa njegovim predavanjem, od kojih su ovdje 2 intra. Potrudite se, isplati se!


Vidna vještina mozga

Moram priznati, nije lako ovih vrućih dana trenirati, niti sjediti uz računalo. Zbog toga sam drastično smanjio broj treninga, sa 6 na 5 puta tjedno. Također, danas jedna kratka tema, a radnja se dešava u Australiji. Koga interesira sve može, na engleskom, pročitati u ITTF članku “Unapređenje vidne sposobnosti mozga“. Todd Simpson je u svrhu istraživanja angažirao australske igrače Williama Henzella i Trevora Browna.

Albert-Einstein

Pri brzini protivničkog udarca od 100 km/h, za vraćanje igraču je na raspolaganju četvrtina sekunde. Što treba izvesti u tom vremenu?

  • vidjeti lopticu i udarac protivnika;
  • iz položaja i putanje protivničkih nogu, tijela, ramena, podlaktice i zgloba, mozak podsvjesno treba izvesti predviđanje budućeg protivničkog udarca;
  • izvesti stotinjak simulacija kamo i kako uputiti dolaznu lopticu, što više to bolje;
  • pokrenuti vlastito tijelo i prije nego što je protivnik izveo udarac;
  • udariti lopticu.

Da bi se mozak “ubrzao”, te u potpunosti automatizirao, potrebite su stotine i tisuće sati treninga.

P.S. Zamislite da postoji Njofra koji, kao Mirko i Slavko iz nekadašnjih partizanskih stripova, nakon ustrajnog treninga može golim prstima uhvatiti metak u letu. Radilo bi se o vrhunskoj vještini! Ali, ne znam koliko bi to bilo interesantno gledaocima ispred televizora, eventualno u usporenoj snimci (slow motion)? E, tako Vam je to danas sa stolnim tenisom, silan rad koji nitko ne vidi.

Mirko-i-Slavko