Pogledajte ova 4 “intrigantna” videa Pongfinity-a, pa pokušajte u njima pronaći sebe. Možda se i zabavite, nikad ne znaš.
Izgleda da su kreatori manje iskusni od pisca ovih redaka, koji bi upotpunio ovaj popis:
Izvor: Warped Perception / Autor: Youtube
Znam da naslov djeluje atraktivno, ali, kao i kod svih psiho tema npr. Strah od pobjede (choke), stvarnost je kao iz najgore noćne more…
Zamislite da imate dijete, koje od malena pokazuje talent za stolni tenis, npr. izvrsne motoričke sposobnosti, nogomet igra bolje i pobjeđuje većinu. Uz to, psihički je stabilno, pa iz 5. setova izlazi kao pobjednik, superiorno osvaja turnire, postaje prepoznatljivo i u međunarodnoj konkurenciji. Normalno, to zahtjeva puni roditeljski angažman, nađete mu odgovarajućeg trenera, a to u našim uvjetima nije nimalo lako, posvetite se tome emocionalno, radno i financijski, u stvari ono ostvaruje svoj i Vaš san. Sve to je popraćeno i odgovarajućim objavama na društvenim mrežama. Nakon par godina, to više nije dovoljno (blog Cijena sna), uključuje se i savez, te financira odlaske na turnire, opremu, kondicijskog trenera, psihologa. Što ide dalje, “stvar” košta više. I, tako 10 godina, do trenutka prelaska u seniore, kada dijete, za Vas naprasno, odluči ostaviti reket i više ne ući u dvoranu. Mislite da ja tu nešto fantaziram? Pa, taj sam scenarij, zadnjih 10 – 15 godina, u hrvatskom stolnom tenisu gledao više puta. OK, to ne mora biti toliko drastično, dijete može nastaviti igrati u seniorskoj konkurenciji, ali mu rezultati nisu ni približni onima iz mladih dana (kadeta i juniora). Ili, ako nije skroz zapustilo školu, pa je steklo zanimanje kojim se može baviti ostatak života. Koji su uzroci tome? Zašto je to važno? Ako se pogriješilo jednom, da se greška ne ponavlja u nedogled. Pročitajte ovo ili pogledajte ovo:
Dešava se, slično, i u rekreativnom stolnom tenisu, gdje igrač nakon 10 godina treninga i postignuća najviše razine (npr. 1. lige Sokaz-a), ostavi sve i više ne uđe u stolnotenisku dvoranu. Ili, igra samo trening mečeve, ili samo trenira. Ima i drugih pojavnosti istog sindroma, npr. igrač igra s istim reketom duže vrijeme i sve bolje. I, dosegne određeni nivo, pobjeđuje većinu protivnika s kojima je prije bio ravnopravan. Onda, tjedan prije prvenstva, promjeni reket, npr. glatku gumu na BH u soft, ne igra više ništa, ne sluša preporuke da se vrati na staru postavu. U 12 kola, od 36 mečeva, ostvari 5 – 6 pobjeda, tek u posljednjem kolu vrati se na stari reket. Ima još… Pitam jednog trening partera za igrača kojeg nisam vidio kako igra već više godina, a on mi kaže: “On super trenira i dobro igra do 8, ali dobiva vrlo malo setova i mečeva”.
Znam da nisam dao odgovor ni na jedno pitanje, ali to nije lako, a da ne bi bilo pogrešno, bez sveobuhvatne pojedinačne psihološke analize.
Kako sam nedavno krenuo opet od početka (posljednje, 20. A rekreativne lige Sokaz-a) vidim da igračima tamo nedostaju neka uobičajena “pravila lijepog ponašanja”. Moram reći, nagledao sam se dosta mečeva, kako profesionalnih, tako i rekreativnih, i vidio svašta. Na istom meču jedan je igrač skinuo gaće i pokazao golu rit publici, a drugi je tokom protivničkog servisa namjerno naglas podrigivao. To nije bilo po bontonu 😳 .
Idemo prvo na oblačenje. Prilikom igranja, posebno službenih mečeva, treba izbjegavati nošenje bijele majice i/ili hlačica, što nije po pravilima, jer je time protivniku bitno smanjena vidljivost loptice, a detaljnije o tome možete pronaći u blogu “Stolnoteniski Dress Code“.
Svakom igraču preporučam da pogleda i procijeni godine protivnika, pa ako je dotični 20 – 30 godina stariji, tako se treba prema njemu i odnositi.
Prije službene utakmice potrebno je imati barem 2 loptice identičnog proizvođača i modela, kako bi protivniku mogli dati 1 da se s njom zagrije. 1 loptica, s kojom će se igrati meč, treba biti nova, jer stare loptice su zaprljane od prijašnjeg igranja, a zbog udaraca rubom reketa više nisu okrugle.
Kod zagrijavanja, protivniku treba dati na uvid vlastiti reket. Ako ste na gumi radili neku preinaku, koja nije lako vidljiva, npr. namjerno ste sunčali klasičnu glatku (backside) gumu Tibhar Individual, pa time dobili staklasti antispin, to protivniku treba unaprijed reći (primjer je stvaran). Kod provjere reketa protivnika zabranjeno je dirati gume po sredini reketa, već se hvatljivost može eventualno ustanoviti na rubu, uz dršku. Kod zagrijavanja npr. forehand strane, lopticu treba pokušati vratiti u istu tu stranu, a ne udarati po cijelom stolu i tako opstruirati.
Servisna pravila u rekreativnom stolnom tenisu su manje rigidna (stroga) od onih kod profesionalaca, jer su igrači samouki. Na primjer, jednako je odstupanje ako se ne servira iz otvorenog dlana, kao i iznad stola ili “iz ili iza ruke”. Vrlo je mali broj rekreativnih igrača čiji servisi zadovoljavaju sva pravila, te se takva odstupanja rijetko prigovaraju i/ili sude. Posebno, ne možeš prigovarati protivniku, ako sam nisi ispravan.
Sudac, ako nije profesionalan i posebno angažiran za suđenje meča, treba pokušati pravedno suditi, a ne navijati za svog igrača. Također, sudac se treba suzdržati od davanja, između poena, savjeta “svom” igraču, jer se time gubi osjećaj objektivnosti. Suigrači ne smiju dobacivati, suditi i provocirati protivnika, te slaviti i/ili pljeskati na “prasice” (udarac u rub mrežice ili stola). To vrijedi i za igrača, koji bi, umjesto da se bodri i slavi nakon “prasice”, trebao reći “Oprosti, izvini, sorry” ili protivniku uputiti sličnu riječ, a izvinjenje može izraziti i pokretom ruke.
Dalje, ako je loptica dodirnula rub stola, protivniku treba priznati poen, a ako to nije moguće jednoglasno ustanoviti, potrebno je ponoviti poen.
O tome da se treba kontrolirati tokom cijelog meča, te ne psovati “U k…., u p….” da se ori cijela dvorana, suvišno je i pisati.
Ako mislite da je problem bontona samo u rekreativnom stolnom tenisu, pročitajte i ovaj članak Jutarnjeg lista o nedavnom meču između STK STARR iz Varaždina i Libertas Marinkolora iz Dubrovnika. Ovako je naš “eminentni trener” na Facebook-u komentirao meč između Tan Ruiwua, kojeg je nazvao “Corona virus”, i Dragutina Šurbeka ml.
Auuu za mene, u mnoštvu tema, od stanja u svjetskom i domaćem stolnom tenisu, nove opreme, tehnike igre, jednostavno se “zaigram” i zaboravim češće napisati blog o onome što je najvažnija oprema svakog stolnotenisača i/ili čokljavca, a to je glava. Eto, zadnji blog s tom tematikom star je više od godine i pol. Što je to choke? Citiram autora članka Ivana Mlinarića: “Radi se o procesu mentalne blokade koja izaziva gubitak takoreći dobivenog meča.” Kada sam u nekoj stolnoteniskoj dvorani zadnji puta slušao o tome? Prije dva, tri dana, kada je moj bivši suigrač, koji za sebe misli da je veliki igrač, nakon vodstva od 5 : 0 u 5. setu izgubio od Njofre koji igra tek godinu, a ima tehniku pokvarenog robota. Ali, nije on jedini koji je od njega izgubio, desilo se to i bivšem treneru moje kćeri, koji igra preko 30 godina, da ga tako “uneredi” početnik… Prema tome, onome tko nije spreman izgubiti bolje je da ne ulazi u stolnotenisku dvoranu. Svi koji u “tijesnim” mečevima pobjeđuju ili gube preporučam da pročitaju citirani članak. To što su primjeri uzeti iz (velikog) tenisa, a ne stolnog tenisa, funkcionalno ništa ne mijenja na stvari. Što autor kaže?
Na koncu, ako vas choke (strah od pobjede) uistinu dokrajči, odlazite slomljeni, prazni, s rupom u prsima, a tjeskoba i grižnja savjesti nastupaju tek kasnije. Okolina vas počne etiketirati, nazivajući vas chokerom iliti prevedeno na naški, “pi*kom”, uživajući se naslađivati s vama. I to mi nikada nije bilo jasno — taj manjak empatije prema nekome tko se raspao na, zapravo, tako ljudski način.
Uostalom, ako laički definiramo choke kao neku vrstu napadaja panike ili makar kao onu krajnje negativnu i kontraproduktivnu tremu, ne događa li se on često i u svakodnevnom životu? Dobar dio nas bježi od javnog nastupa kao vrag od tamjana ili makar izbjegava određene situacije koje percipira kao izuzetno stresne. I baš kao u tenisu, tako i u svakodnevici, choke nas dobrim dijelom definira, može nas kočiti i gušiti, diktirati tko smo i što smo i time krojiti našu sudbinu…
Nitko nije imun na choke i samo je pitanje hoćete li ili koliko brzo ćete iz te svojevrsne traume nešto naučiti. Hoćete li dopustiti da vas on obilježi i definira ili ćete se izložiti i suočiti s njime. Bilo da se radi o meč lopti ili o svakodnevici.
Idemo ovome dodati još par misli. Tko je najpodložniji strahu od pobjede? Početnici? Nop. Zašto? Pa, oni malo toga znaju, uložili su neznatno, pa, malo mogu i izgubiti. Ali, ako već imate neki “renome” (ugled), godine igranja i uloženi trud, vrijeme i novac, normalno, Vi možete izgubiti puno više. Kako se nositi sa strahom? Što češće se suočavati s njim, igrati na što više turnira, protiv raznih igrača, jačih i slabijih, u raznim dvoranama. Pri tome, morate odlučiti što Vam je zaista važno, rezultat ili vještina igre? Dio toga je već opisan u blogu Igra i/ili pobjeda. Konkretno, ako dobro pimplate (režete) backhandom, da li ćete (za dešnjake) gurnuti desnu nogu ispred lijeve, pa tako igrati po cijelom stolu, što će trenutno donositi pobjede, ali definitivno uništiti svaku tehniku igre i onemogućiti daljnji napredak? Ili ćete izvoditi sve udarce (spin, kontra, flip), i one u koje niste 100% sigurni, gubiti mečeve, ali ćete, s vremenom, više pogađati?
Ako razmišljate o stolnom tenisu, iz poraza ćete puno više naučiti nego iz pobjede.
Blogova je već puno, točno, ovo je 677., a nije lako zadržati pažnju svekolike stolnoteniske javnosti, posebno u ovo nogometno vrijeme. Zato ću se poslužiti lukavošću iz Jutarnjeg lista, koji u naslovu članka ne daje odgovor, već, da bi saznali o čemu se radi, morate ga otvoriti.
Što je to “grit”? Pretpostavljam da je preko 99% čitaoca ovih stranica muškog roda, pa ću to ponajbolje objasniti ovom slikom:
Upravo tim “fenomenom” bavi se i najnoviji članak iz “Mentalnog treninga“, pod nazivom “Tajna uspjeha“. Ovom temom već smo se bavili u blogovima “Što je najvažnije“, “Što je najvažnije – 2. dio” i “Dar i rad“. Sada ću citirati autoricu:
“Ljude je oduvijek zanimalo što to razlikuje uspješne ljude od onih malo manje uspješnih, neovisno o životnom području. Dugo se smatralo da su za uspjeh zaslužni talent i iznadprosječne sposobnosti, no danas se zna da to nije tako. Talent i sreća svakako mogu pomoći, ali nisu presudni za dugoročne ciljeve, a velike stvari se ne događaju preko noći. Ono što možda i najbolje razlikuje uspješne ljude od ostalih je fokusirana ustrajnost, odnosno nešto što Englezi zovu grit, a najbliže značenje je borbenost, revnost.
“Grit” je sposobnost zadržavanja interesa i neprestanog ulaganja truda u ostvarenje dugoročnih ciljeva, bez obzira na nagrade ili priznanja, te unatoč preprekama. To je kombinacija otpornosti, ambicioznosti i samokontrole usmjerena na ostvarenje cilja što može trajati mjesecima, godinama, pa čak i desetljećima. Karakteriziraju ga strast i dugoročna ustrajnost.”
Stolni tenis je vrlo složen sport. Sa udaljenosti od 3 – 5 m loptica dolazi sa 100 km/h, sa 120 obrtaja u sekundi, a ne smije se zanemariti niti tip gume kojim je izveden. Zbog toga se smatra da “pripravnički staž”, uz redovno tjedno treniranje od 3 – 5 puta, traje 10 godina. Tek nakon tog perioda igrač stiče automatiziranost koja, tokom poena, isključuje glavu, jer za nju nema vremena, već noge i ruka igraju”same”, one to najbolje znaju. Na žalost, većina igrača nema tu ustrajnost.
Prepričati ću povijest jedne Sokaz ekipe, na kojoj se to najbolje vidi. Kao ekipa formirali su se, prije 10 godina, u dvorani “Rapid” na zagrebačkim Gredicama. Jedan tata i još 4 tada 30-godišnjaka, krenuli su iz zadnje 21.b lige. Prvo su odustali tata i sin. Tokom godina, pridružila su im se još 2 vršnjaka, od toga jedan školovani igrač, trenirali su i igrali više puta tjedno. Iako su kontinuirano napredovali, početni zanos je s godinama popuštao, ostale aktivnosti bile su važnije od stolnog tenisa. Danas nemaju domaće dvorane, a dolaze samo na utakmice. U stvari, iako igraju visoku 3. ligu, “vuče” ih igrač preko 60 godina, koji ima tu ustrajnost, a u Zagreb dolazi samo zbog utakmica. Od njih 6 “duhom” u stolnom tenisu nije ostao nitko.
Naravoučenije: “Stolni tenis je sport za ustrajne“.
Tema današnjeg bloga je propagandna, u doba najžešćeg komunizma to se nazivalo “agitprop”. Ako želite zadržati integritet vlastitog mozga slobodno preskočite, ali ako ipak pročitate, možda Vas natjera na razmišljanje i eventualnu promjenu vlastitih navika. U Hrvata 99,9% igrača/ica stolnim tenisom se bavi zbog rekreacije, iz vlastitog zadovoljstva, tek ostatak zbog malog godišnjeg honorara (npr. 4000 kn godišnje), a manje od 10 igrača/ica može od toga pristojno živjeti.
Prvo ću, po navici, prepričati par anegdota koje zorno opisuju što ja tu hoću reći. Boga mi, nagledao sam se stolnog tenisa, kako onog profesionalnog, tako i rekreativnog. Svi dionici ovog bloga ostati će namjerno anonimni.
Prije 5 – 6 godina u dvorani “Lovro Ratković” u Zagrebu, na Mladosti, igralo se seniorsko Prvenstvo Hrvatske. Bilo je tu dobrih igrača, Tan, pa Gaćina, Kojić, Ređep… Sjeo sam na tribinu i gledao jednu tadašnju “nadu”, koja je prelazila iz juniorske u seniorsku konkurenciju. Nakon svakog izgubljenog poena pravio bi “face”, mahao rukama, eto, kako se to njemu moglo desiti da promaši? Izgledao je potpuno nesportski, skoro degutantno. Normalno, još malo je igrao, nema ga više nigdje u hrvatskom stolnom tenisu, kao i njegovog nekoć legendarnog kluba (STK “Industrogradnja”), koji se prvo povlačio po novinskim člancima, pa nestao. Onda je, na istom stolu, samo u drugoj grupi, igrao vršnjak moje kćeri, iz Istre, ne osobit igrač. On bi, pak, nakon izgubljenog poena udarao reketom i nogom u stol, bio je krajnje neurotičan. Pratiocima iz njegovog kluba, koje sam od prije znao, napomenuo sam da je nešto osobito nervozan (?!). Rekli su mi da je taj dan još dobar, inače je i gori. Pa, za takvog, stolni tenis nije idealan sport, tu treba imati “živce”. Još jedna, profesionalna… Gledao sam muški seniorski TOP12, gdje je igrač, koji je tada svima bio dužan, nakon gubitka finalnog meča “preko koljena” slomio drvo Butterfly Timo Boll ALC, vrijedno oko 1000 kn. Tada mi je to, kao i danas, bilo nepojmljivo, pa on živi od svog reketa! To je kao da taksist, kojeg je naljutila mušterija, namjerno zabije svoj auto u drvo.
Nije bitno različito ni u rekreativnom stolnom tenisu. Bacanje reketa, namjerno udaranje njime u stol, šutiranje ograda (arena) i zidova, gaženje loptica, vrijeđanje protivnika, krajnje neukusno psovanje, urlanje “U k…c” i sl.
Jedna osobna… Više puta, tokom godina, došla bi kći:
Ona: “Uništila sam FH gumu!¨
Ja: “Bacila si reket?”
Ona: “Ne, loptica je bila blizu ruba stola, ja povukla spin, pa zakačila stol.”
Ja: “Problema nema, ima tatica guma, zamijeniti ću.”
Oštećenje gume bilo je minimalno, 2 x 2 mm, na rubu, uzeo sam crveni flomaster i riješio. Ali da je ikada bacila reket, novih guma, barem od mene, više ne bi bilo.
Normalno, svi imamo dane kada nam ide bolje, a i one lošije… Nakon 2 mjeseca dobre forme, slijedi mjesec slabije. Svi ti mjeseci su ravnopravni, nikad ne znaš kako slijede. I, kako si prije dobivao neke igrače, sada od njih gubiš. Ali, treba to istrpjeti, naći unutarnje snage da opet kreneš prema gore.
Za sve, najvažnija je zadovoljstvo koje igra pruža, te druženje sa ostalim igračima. I, tu ide posljednji, pozitivan primjer. Nekoć vrlo perspektivan natjecatelj, danas rekreativac, između poena si govori: “Uživaj, stolni tenis je radost igre!“.
Iz pjesme grupe Colonia “Svijet voli pobjednike”, kao uvod, citirao bi slijedeće stihove:
Svijet voli pobjednike
voli zlatno znamenje
kada si prvi svega si vrijedan
na tronu može biti samo jedan!
Čujmo sada i drugu (stručnu) stranu, prepisanu sa Dalmatinskog portala:
Profesor psihologije: Teško je objasniti trenerima da grupa 10-godišnjaka nije poligon za dokazivanje i da ih rezultat u toj dobi ne čini boljim stručnjacima
“Zašto uopće pričamo o tome kako za najmlađe sportaše rezultat nije važan i kako tako možemo stvoriti pobjednike?
Kroz osam godina rada uglavnom s najmlađim dobnim kategorijama u nogometu, upoznao sam mnoge roditelje i trenere. Tvrdim da većini, velikoj većini, nikako nije jasno kako zanemarivanje rezultata i naglašavanje uživanja u igri može biti korisno za razvoj sposobnosti u nekom sportu za djecu-početnike. Nažalost, svoju pogrešno usmjerenu ambiciju prenose na djecu koja zbog toga manje uživaju, slabije napreduju i više odustaju od sporta.
Nekakvo staromodno poimanje je da djeca trebaju očvrsnuti, da na njih treba vikati da znaju tko je gazda i da trebaju od malena usvajati “mentalitet pobjednika”. To ne postoji! Ako pričamo o sportu s loptom, dijete posvećuje otprilike 3/4 svojeg kapaciteta pažnje na točnu tehničku izvedbu, jer se ona tek uči i daleko je od automatizma. Za usporedbu, tehnički obučen odrasli igrač tek 5% pažnje posvećuje tehnici, dok većinu koristi za promatranje obrane i napada, analizu i odabir strategije. Ima li u tom malom opsegu pažnje mjesta za slušanje roditeljskih uputa s tribine, za urlanje trenera ili prisjećanje tatinih uputa prije utakmice? Može li uzbuđeno dijete tijekom utakmice usvojiti informacije koje nisu usvojene tijekom treninga, samo zato jer bi trener tako htio? Ne može.
Djecu uglavnom na bavljenje sportom potiče unutarnja (intrinzična) motivacija. Ona podrazumijeva sudjelovanje radi osobnog zadovoljstva, radi same aktivnosti, a ne vanjske nagrade (pobjeda, novac). Istraživanja pokazuju da djeca sudjeluju u sportu radi uzbuđenja sporta, poboljšanja vještina, samog izvođenja vještina, osobnog postignuća i druženja s prijateljima. Vanjske nagrade ili pobjeda u igri manje su važni i zanimljivi. Tako motivirana djeca usmjerena su na zadatak, a ne na ishod. Ako mi kao treneri ili roditelji (sve češće i mediji) ne interveniramo, mladi sportaši neće procjenjivati svoj nastup kroz rezultat.
Pokušati ću vam dočarati važnost unutarnje motivacije kroz priču: Čovjek je na razne načine pokušavao otjerati glasnu djecu koja su se redovito igrala kraj njegove kuće – vikao je, prijetio, zvao njihove roditelje, ali ništa nije pomoglo. Najzad je pokušao slijedeće. Svakom djetetu je platio 20 centi da se vrati igrati kod njega i naravno svi su se vratili jer su dobili nagradu. Ali, sljedećeg dana im je ponudio 15 centi, a sljedećeg samo 5 centi. Dječaci su postali uznemireni jer su smatrali da njihov povratak vrijedi više i obavijestili su ga da se kod njega više ne vraćaju. Dakle, izgubili su svoju primarnu motivaciju zadovoljstva igrom. Nju je zamijenila vanjska motivacija koja nije bila zadovoljena i aktivnost je prestala.
No, obzirom da mi želimo stvoriti zadovoljne, ali i što uspješnije sportaše, kako će nam ovo pomoći? Ako su djeca prirodno željna napredovanju u sportskim vještinama, neće li najbolji napredak ostvariti tako da potičemo učenje sposobnosti i elemenata za pojedini sport bez naglaska na ishod? Djeca će bez straha od neuspjeha, jako motivirana napredovanjem u takvom okruženju najviše napredovati. Ako naglasimo rezultat i zanemarimo učenje vještina, trenutno ćemo možda dobiti rezultat, ali dugoročno ćemo odgojiti manje uspješnog sportaša. Svi suviše ambiciozni roditelji i treneri trebali bi ovo imati na umu. Postoji vrijeme za učenje i vrijeme za rezultate. Cijelu karijeru odrasli sportaš će provesti u potrazi za rezultatom. Za to ga možemo pripremiti osiguravajući mu najbolje uvjete za učenje ili ga možemo frustrirati pritiskom postignuća od malih nogu, a samim time motoričke i tehničko-taktičke vještine neće biti optimalno usvojene.
Teško je promijeniti neke navike. Teško je trenerima koji to ne osjećaju objasniti da grupa 10-godišnjaka nije poligon za dokazivanje i da ih rezultat u toj dobi ne čini boljim trenerima. Njihov rezultat je postignuće u seniorskoj dobi ili čak još više njihov sportski odgoj. Roditelji, ako pljeskom nagrađujete samo golove i vrednujete pobjede, hendikepirate svojeg malog sportaša koji se trudi i u porazu i koji bez vas ne bi znao da je poraz neuspjeh. Pustite da vaše dijete samo postavlja ciljeve za sebe i napredovati će više nego da mu vi postavljate ciljeve i dajete upute kako će ih ostvariti. Njegujte unutarnju motivaciju vaših malih sportaša kako bi ih dugo zadržali u sportu i kako bi se potrudili ovladati elementima sporta na najbolji način.
Nekada je manje više. I sretnije.”
Kako to, što sam godinama gledao, izgleda u stvarnosti? Ako u nekoj konkurenciji, npr. kadetkinja, na turniru nastupaju 32 djevojčice, 31 ih izlazi u suzama, dok je samo jedna, pobjednica, nasmiješena. Ima li to smisla? Onda pobjednike/ice uslikavaju (ovjekovjećuju), pa objavljuju na društvenim mrežama (Facebook):
Ili, još jedan primjer. Sudio sam na Zagipingu, turniru mlađih kategorija, gdje je konkurencija međunarodna, pa ima podosta dobrih igrača. Već na zagrijavanju, vidio sam da je naš igrač tehnički slabiji od preostale trojice u grupi. Krenuli mečevi, naš igrač počeo gubiti, trener mu je, između setova, neurotično “objašnjavao” kako da igra FH spin, kao da on to sada može naučiti, ako nije na treningu? Uz to, vrijeđao ga je, tako da bi “klinac” svaki puta za stol došao u suzama. Ja bih ga poslao nazad, da obriše oči i nos, jer takav, zaista, pruža ružnu sliku, a i ne može igrati. Stvar je kulminirala u time out-u zadnjeg seta zadnjeg meča, iako više nije imao šanse da ide dalje, gdje mu se trener prijetio da će mu skinuti gume sa drva, da on više nikada neće igrati na turniru, da ga on više neće voditi… Slušati to, za mene kao stolnotenisača, roditelja i suca, bilo je prestrašno! Zbog toga sam, da bih prekinuo maltretiranje, s predumišljajem skratio time out na 30 sekundi, i zavikao “Vrijeme”. Trener mi se zaprijetio da on zna da još nije prošlo 60 sekundi i da će me tužiti vrhovnom sucu, jer ga “onemogućavam u radu”. Na zdravlje!
Bilo bi super kada bi Savez imao honorarnog psihologa koji bi to sve objasnio trenerima, roditeljima i vodstvu klubova. Tada bi i djece, koja prerano napuštaju stolni tenis, bilo manje.
P.S. Zaista, na jednom turniru, na svoje oči sam vidio gdje je trener, nezadovoljan igrom, skinuo igračici gume sa reketa i time je diskvalificirao.
Imam jednog stolnoteniskog prijatelja, neko vrijeme sam s njim igrao i u istoj ekipi. Iako bi na treningu imali približan broj međusobnih pobjeda i poraza, u službenim mečevima on bi imao 50% slabiji skor. Jedan od promatrača taj je fenomen ovako opisao: “Mali jako l(ij)epo igra, i forehand i backhand, al’ ne može nikog’ dobit’!“. I, dok je na trening mečevima bio agresivan, te psihički provocirao, na službenim je bio pretjerano dobrodušan prema protivnicima, bez imalo agresivnosti, nakon izgubljenog poena okretao se prema suigračima, objašnjavao zašto je promašio (kao da to nekog interesira?), radio “face”, glumio… Imao je još jednu “navadu”. Taman kada bi igrao najbolje, npr. sa nekim drvom i Hurricanom na FH, potpuno bi promijenio reket. I, tako bezbroj puta. Očito, radilo se o problemu “sa glavom”. I, što je napravio da to riješi? Pa, sa shakehand gripa prešao je na penhold. Ali, to nema nikakvog smisla, držanje reketa nema veze s tim, barem sam tako mislio. I, nazvao sam ga, sve mu potanko objašnjavao. Za igru penholdom igrač mora biti barem 20% pokretljiviji, zbog imanentne slabosti na BH strani. Dok kod shakehand gripa igrač može igrati u omjeru forehanda 60 : 40, kod penholda to mora biti barem 70 : 30. A, njemu je, osim psihičkih problema, pokretljivost druga najveća mana. I, nije me poslušao, čak je još “uvjereniji” nastavio. Nakon dužeg promišljanja, shvatio sam da to što je napravio za njega ipak ima nekog smisla. Kojeg? Pa, odustao je od natjecanja, jer “kao” uči novu tehniku, pa će se vratiti kada je potpuno svlada, nakon godinu, dvije. U stvari, on je pobjegao. Ako i kada se vrati, potisnuti problemi ponovno će izaći, npr. kada zbog podsvjesne nesigurnosti igrač u udarcu podiže lakat. Poznato Vam je opisano, možda sa sličnim scenarijem? Koliko puta ste se, prije meča, zagrijavali sa igračem, koji je imao superioran forehand i backand, a kada je meč počeo nije mogao doći do 5? Jednostavno, zbog “psihe”, u setu bi promašio 2 svoja servisa, te na 4 protivnička promašio lopticu, ugurao je u dno mrežice ili prebacio stol. Ili, igrač koji svaki udarac izvodi svom snagom, “ubijajući” igru, te pokušavajući što prije završiti svaki poen. Sve je to glava, količina treninga i tehnika s tim nemaju nikakve veze. Imam sada i jedan “friški” slučaj. Igrač je prešao u novu ekipu, ali, nakon toga, prestrašio se da je ipak u, za njegove mogućnosti, previsokoj ligi. Što je napravio? Zamijenio je backside (glatke) gume softovima (sa kratkim pipcima). Normalno, tek sada ništa ne igra, za privikavanje trebaju barem 2 – 3 godine. Soft traži brzinu i agresiju u ravnim udarcima, moraš pravodobno biti na svakoj loptici, a on ima već prilično godina, te je sigurno da će se još više usporiti, a ne ubrzati. U stvari, i on je pobjegao. Sve naprijed opisano su demoni.
Što činiti, kako prizvati anđele? Morate vjerovati u sebe. Dalje, ne smije Vam biti previše stalo. OK, ne smijete biti ni ravnodušni, jer nije isto da li ste dobili ili izgubili, stolni tenis je igra u kojoj uvijek pobjeđuje samo jedan, nema neriješenog, ali morate ravnopravno prihvatiti oba ishoda, ipak je to samo igra. Prije i u meču morate imati adekvatnu količinu agresivnosti i borbenosti, volju za pobjedom, jer svatko to voli. I, morate imati pozitivan samogovor, ne glumiti, psovati sebe i protivnika, čuditi se prasicama i rubovima, već se usredotočiti na ispravak eventualnih vlastitih grešaka i mane protivnika. U poenu treba obavezno isključiti svako svjesno razmišljanje, pustiti da glava, noge i ruka igraju “same”, oni najbolje znaju što i kako treba odigrati.
Kada gubim, što si govorim? “Stani na prste, dalje i niže, mekše uhvati reket, kreni naprijed u lopticu!“.
Jučer, nakon meča, Sokaz-ovac sa stažem od 40+ godina, ovako je kvantificirao pobjedonosne faktore: “60% glava, 30% noge, 5% muda, a 5% sve ostalo“.
P.S. Ako sami ne znate da li ste pod utjecajem anđela ili demona, razmislite koliko ste mečeva dobili/izgubili u 5. setu, koliko fikseva (na razliku) setova, mečeva protiv slabijih protivnika?
Ovim uzvikom, od kojeg se trese cijela dvorana, završava svaki moj dobiveni meč. Time iz sebe “praznim” sve nagomilane strahove, nervozu i ukočenost tokom meča. Sam nisam znao zašto baš taj, no, očigledno, ima smisla. Ovdje je par videa posvećenih samorazvoju, a na Youtubeu ih ima pregršt, autora Travora Ragana, pod zajedničkim nazivom Train Ugly. A govore o dva tigra, jednom iz zoološkog vrta, a drugom iz džungle… Prevedeno na jezik stolnog tenisa, prvi tip obitava na tavanima, garažama, parkovima i plažama, gdje uvijek isti igrači igraju međusobno, nema tu prevelike presije, no kada se upustite u natjecanje, gdje igraju svi protiv svih, ušli ste u džunglu.
Stolni tenis je psihički ekstremno zahtjevan sport. U vrlo kratkom vremenu, bez moći racionalnog promišljanja, oči u oči susrećete se sa samim sobom i sa protivnikom, a sve to pod pritiskom suigrača i promatrača. A, znate koji Vam je najveći protivnik? Strah. Da bi se mogli boriti protiv vlastitog straha, morate ga priznati i upoznati. Ima igrača koji treniraju više puta tjedno, imaju vrhunsku, biranu opremu, ali od natjecanja zaziru k’o od kužnog, uz različite izgovore (racionaliziranja), a, u stvari, osnovni razlog je frka, tj. nedostatak hrabrosti. Nije lako izgubiti na otvorenoj sceni, treba za to imati petlje. Strahom (petljom, hrabrošću) upravlja dio mozga zadužen za preživljavanje, a naziva se Lizard Brain (hrv. mozak guštera), tj. Amygdala. Pored toga, on je još “zadužen” za bijes i negativno razmišljanje, te za odluke da li se boriti ili pobjeći. Ali, sustav ima manu. Amygdala nema sposobnost prosuđivanja da li je nešto dobro ili nije, njoj je osnovni zadatak da utekne (zbriše), što često onemogućava uspjeh, a ima 4 slučaja kada se “uključuje”:
Sve navedene situacije opisuju opasnost, a sadržane su u sportskoj aktivnosti.
Pa, kako se riješiti straha? Ako mislite da ga možete “pobijediti”, ignorirati ili osvojiti – greška, to se ne može učiniti. Što se više borite, šansa za uspjeh je manja, jer mozak je elektrika i kemija, veća zaokupljenost samo povećava strah, a ne da ga smanjuje. Ono što se može učiniti je saživiti se, strah je normalan, te, kada se uključi, shvatiti da je to što činite vrijedno, i nastaviti s tim.
Ako mislite da ćete izgubiti, nema veze, hrabro stanite za stol preko puta i borite se. Ne znam niti jednog velikog igrača koji nema bezbroj poraza, i onih najglupljih. Ali, ono što ih čini velikima je što ne posustaju i/ili staju. Iz svakog poraza nauči se više nego iz pobjede. I, nakon poraza, ne treba kukati na loptice, prasice, stolove, podove, osvjetljenje, loše raspoloženje, umor…, već se treba suočiti i shvatiti. Jer, inače, strah će se igrati s Vama.
Na današnji blog nadahnuo me prilog u emisiji “TV Kalendar” HTV1, objavljenoj povodom 70-godišnjice tragične smrti najpoznatijeg španjolskog matadora Manolete. Njegova hrabrost bila je nepojmljiva, dražiti bika teškog preko 1000 kg, gledati ga u oči, “osjećati” kako na 20 cm prolijeće kraj njega, čutiti njegov miris, dah i tako tisuću puta…
Stolnoteniska igra dosta podsjeća na borbe gladijatora i matadora, gdje gledate protivnika oči u oči i u 15 – 20 minuta se odlučuje pobjednik. Nema tu previše sentimenata, a pritisak je velik. S vremenom se naučite kontrolirati, uživati u igri i natjecanju, no neki se, iako profesionalci, nikada ne nauče nositi s tim. Onda, po stolnoteniskim dvoranama, gledate razne “slučajeve”, neprestani negativni samogovor (npr. igrač sam sebi govori “Što nisi odigrao paralelu, već dijagonalu!”), vrijeđanje i provociranje protivnika, glumu, “lažne” ozljede, pogledavanje u reket i gume, jer, kao, oni su krivi za promašaj, bacanje reketa…
Da se vratim na početak. Kako je završio Manolete? U posljednjoj borbi dana u Linaresu, nakon što je u karijeri ubio više od 1000 bikova, proboo ga je bik Islero. Na samrtnoj postelji, sa cigaretom u ustima, pitao je: “A, kako je prošao bik?”. Rekli su mu da je uginuo.
Za mene, osobno, više nisu važni FH spinovi, BH flipovi i blokovi, drva i gume s kojima igram, pobjede i porazi nad pojedinim igračima ili na turnirima, položaj na Sokaz rang listi, već, kao što je Manolete rekao za bika Islera, da na kraju kažu: “Bio je to dobar borac!“.
P.S. Kada me nazovete, ova melodija to označava iz mog Xiaomi mobitela.