Treneri

Od kada mi je palo na pamet da napišem par razmišljanja o trenerima stolnog tenisa iz glave mi ne izlazi ex Yu hit Riblje čorbe: “Kako je lepo biti glup”, pa tko je mlađi ili se ne sjeća, može je pogledati i preslušati na slijedećem linku. OK, a tko je tu glup? Ja, roditelj djeteta koje je počelo trenirati stolni tenis. A, zašto je u gluposti ljepota? Zato, jer što manje znaš, manje vidiš i život ti je ljepši.

Coaching Ethan

Idemo u prošlost. Imam diplomu stolnoteniskog trenera koju sam stekao kod Hrvatske Olimpijske Akademije (HOA). A, kako? Dok je “para” (op.a. novac) curkom curila, tečajevi su bili besplatni, a imali su 3 dijela. 2 praktična, na moru, u Umagu, jer tako je godilo predavačima, a 1 na Pedagoškoj akademiji, 7 predmeta, sve pusta teorija, bez primjene. Na tečajevima bilo je različitih polaznika, od profesionalaca, igrača 1. lige (danas Super Lige), do potpunih početnika, rekreativaca sa 1 – 2 godine čokljanja. Prijatelju, rekreativnom travarošu, nikako nije bilo jasno zašto je dobio 2 iz tehnike, kada ja “ispravno” pokazivao BH spin. Mo’š mislit’! Sa sadašnjim znanjem, siguran sam da sam sebi nikada ne bih dao 2, jer ako ne znaš izvesti tehnički element, kako ćeš ga tek onda pokazati djeci? Ali, to očito nije bilo važno.

Kako sam kći više godina svakodnevno dovodio na trening i čekao da završi, u oči mi je “upao” trener iz susjednog kluba. 90% vremena držao je obje ruke u džepovima, pa sam poslije, u nevezanom razgovoru, rekao da mi je žao njegove žene koja te džepove poslije mora krpati. Ni danas mi nije jasno kako je tako mogao bacati many balls igračima ili držati reket? U drugom klubu, kroz više godina, nisam vidio da je trener ikada uzeo reket u ruku. Nakon 8 godina svakodnevnih treninga, kada vidim kći koliko servisa zna i na koji tehnički način ih izvodi, dođe mi da plačem. Nema ona pojma! Da li je to njena krivica? Da li svi učenici koji idu u školu moraju silno željeti naučiti pisati? Ne, zadatak je učitelja da ih to nauče, nezavisno od njihove volje. A, poslije će neki završiti samo osnovnu školu, a neki postati akademici.

Jedna nedavna priča. Žali se trener mom sugovorniku da, eto, ima problema na poslu. Nema stalne dvorane, pa ga seljakaju, a nema ni djece. Dvoranu bi uskoro trebao dobiti, a djecu pronaći u osnovnim školama. Ali, ne da mu se samostalno tražiti djecu, ne piše mu to u opisu radnog zadatka, već očekuje od drugih klubova da mu pošalju. Normalno, to nije moguće, koji trener će u dijete uložiti 3 – 4 godine rada, pa ga onda dragovoljno poslati drugom? Ništa, kažem ja, najbolje da onda da otkaz. E, to mu se ne bi svidjelo, nije plaća nešto visoka, prosječna hrvatska, ali čovjeka veseli. Ali, nije on jedini, ima još jedan takav. I, kada to zbrojiš, ode godišnje 200000 kn poreznih obveznika u stolnoteniski dim.

Obično se koristi fraza: “Bolje je da dijete trenira, nego da je na ulici!”. Znam cijelu jednu generaciju igrača istog kluba koja je završila na “bijelom prahu”, a repovi se povlače i danas. Treneri su ostali na svojim mjestima.

Mogao bi ja ovdje navoditi još desetine takvih priča. Mama juniora mi se “žalila” kako su joj sina namjerno pozvali u klub da s njim ništa ne rade i na taj način ga onemoguće da bude konkurencija njihovim igračima. U istom klubu dobar junior je proveo godinu, sada ga više nigdje nema, rezultati sa 17 : 3 pali na 3 : 17 (odnos pobjeda i poraza). U drugom klubu, regionalno bi “prikupili” najbolje igračice, nakon godine sve su ostavile stolni tenis, više njih tako, više godina. Djeca iz jednog kluba, sada seniori, nakon represije imaju mučninu kada trebaju ući u dvoranu u kojoj su nekoć trenirala. O međusobnim neprijateljstvima trenera i klubova, o tome da svako svakom iza leđa radi o glavi, bolje da ne pišem. Isto, o različitim rafiniranim “načinima” izvlačenja novaca iz roditeljskih džepova. Dalje, o lijepljenju “materijala” na rekete početnika, čime dijete početno ima znatno bolje rezultate, ali je kasnije trajno hendikepirano.

Na žalost, ništa od navedenog nije izmišljeno, iza svake od priča stoji ime, klub, godina … I, kada sve to vidiš i znaš, vratiš se izvorniku: “Kako je lepo biti glup”. I, znaš da je stanje loše, a čudiš da nije i gore. Ali, kao i za većinu, tako i na ovo pitanje ima odgovor. Rezultati rada se vide tek nakon 10 godina, kada ta djeca trebaju postati seniori. A, ako ti takvo stanje ne odgovara, uvijek možeš dati 3 putovnice Kinezima i hvastati se kako si ti “svjetski” trener i imaš izvrsne rezultate reprezentacije.

Po naprijed napisanom dalo bi se zaključiti da su treneri najveća nedaća stolnog tenisa. Ali, to ne bi bilo istinito, oni nisu uzrok, već posljedica stanja cijele organizacije. A, o tome u slijedećem nastavku …

P.S. Protekla 2 dana proveo sam kao sudac na Stipančiću. Ono što mi godinama nije bilo jasno, shvatio sam večeras. Što je to stolnoteniski talent? Gledajući Japu u polufinalu seniora, tu brzinu, predikciju igre, osjećaj, sve je to izgledalo kao sa drugog planeta, nepojmljivo “običnim” igračima … To nije moguće utrenirati, s tim se rodiš. Kao što bi rekao jedan Sokaz znanac: “Genijalno!”.