Imam jednog stolnoteniskog prijatelja, neko vrijeme sam s njim igrao i u istoj ekipi. Iako bi na treningu imali približan broj međusobnih pobjeda i poraza, u službenim mečevima on bi imao 50% slabiji skor. Jedan od promatrača taj je fenomen ovako opisao: “Mali jako l(ij)epo igra, i forehand i backhand, al’ ne može nikog’ dobit’!“. I, dok je na trening mečevima bio agresivan, te psihički provocirao, na službenim je bio pretjerano dobrodušan prema protivnicima, bez imalo agresivnosti, nakon izgubljenog poena okretao se prema suigračima, objašnjavao zašto je promašio (kao da to nekog interesira?), radio “face”, glumio… Imao je još jednu “navadu”. Taman kada bi igrao najbolje, npr. sa nekim drvom i Hurricanom na FH, potpuno bi promijenio reket. I, tako bezbroj puta. Očito, radilo se o problemu “sa glavom”. I, što je napravio da to riješi? Pa, sa shakehand gripa prešao je na penhold. Ali, to nema nikakvog smisla, držanje reketa nema veze s tim, barem sam tako mislio. I, nazvao sam ga, sve mu potanko objašnjavao. Za igru penholdom igrač mora biti barem 20% pokretljiviji, zbog imanentne slabosti na BH strani. Dok kod shakehand gripa igrač može igrati u omjeru forehanda 60 : 40, kod penholda to mora biti barem 70 : 30. A, njemu je, osim psihičkih problema, pokretljivost druga najveća mana. I, nije me poslušao, čak je još “uvjereniji” nastavio. Nakon dužeg promišljanja, shvatio sam da to što je napravio za njega ipak ima nekog smisla. Kojeg? Pa, odustao je od natjecanja, jer “kao” uči novu tehniku, pa će se vratiti kada je potpuno svlada, nakon godinu, dvije. U stvari, on je pobjegao. Ako i kada se vrati, potisnuti problemi ponovno će izaći, npr. kada zbog podsvjesne nesigurnosti igrač u udarcu podiže lakat. Poznato Vam je opisano, možda sa sličnim scenarijem? Koliko puta ste se, prije meča, zagrijavali sa igračem, koji je imao superioran forehand i backand, a kada je meč počeo nije mogao doći do 5? Jednostavno, zbog “psihe”, u setu bi promašio 2 svoja servisa, te na 4 protivnička promašio lopticu, ugurao je u dno mrežice ili prebacio stol. Ili, igrač koji svaki udarac izvodi svom snagom, “ubijajući” igru, te pokušavajući što prije završiti svaki poen. Sve je to glava, količina treninga i tehnika s tim nemaju nikakve veze. Imam sada i jedan “friški” slučaj. Igrač je prešao u novu ekipu, ali, nakon toga, prestrašio se da je ipak u, za njegove mogućnosti, previsokoj ligi. Što je napravio? Zamijenio je backside (glatke) gume softovima (sa kratkim pipcima). Normalno, tek sada ništa ne igra, za privikavanje trebaju barem 2 – 3 godine. Soft traži brzinu i agresiju u ravnim udarcima, moraš pravodobno biti na svakoj loptici, a on ima već prilično godina, te je sigurno da će se još više usporiti, a ne ubrzati. U stvari, i on je pobjegao. Sve naprijed opisano su demoni.

Što činiti, kako prizvati anđele? Morate vjerovati u sebe. Dalje, ne smije Vam biti previše stalo. OK, ne smijete biti ni ravnodušni, jer nije isto da li ste dobili ili izgubili, stolni tenis je igra u kojoj uvijek pobjeđuje samo jedan, nema neriješenog, ali morate ravnopravno prihvatiti oba ishoda, ipak je to samo igra. Prije i u meču morate imati adekvatnu količinu agresivnosti i borbenosti, volju za pobjedom, jer svatko to voli. I, morate imati pozitivan samogovor, ne glumiti, psovati sebe i protivnika, čuditi se prasicama i rubovima, već se usredotočiti na ispravak eventualnih vlastitih grešaka i mane protivnika. U poenu treba obavezno isključiti svako svjesno razmišljanje, pustiti da glava, noge i ruka igraju “same”, oni najbolje znaju što i kako treba odigrati.

Kada gubim, što si govorim? “Stani na prste, dalje i niže, mekše uhvati reket, kreni naprijed u lopticu!“.

Jučer, nakon meča, Sokaz-ovac sa stažem od 40+ godina, ovako je kvantificirao pobjedonosne faktore: “60% glava, 30% noge, 5% muda, a 5% sve ostalo“.

P.S. Ako sami ne znate da li ste pod utjecajem anđela ili demona, razmislite koliko ste mečeva dobili/izgubili u 5. setu, koliko fikseva (na razliku) setova, mečeva protiv slabijih protivnika?