Kineska supremacija u stolnom tenisu toliko je očigledna, da su na Svjetskom juniorskom prvenstvu svi polufinalisti bili iz Kine (opisano u blogu Na Zapadu ništa novo), a na nedavnom turniru “Grand finals”, koji se igrao u Lisabonu, u polufinalu, u obje konkurencije, bila je samo jedna nekineska igračica (pobjednici Ma Long i Ding Ning). Radi se o apsolutnoj dominaciji.

Ovu temu smatram vitalnom, jer o njoj ovisi “sudbina” stolnog tenisa kao sporta. Zbog toga su ovdje gostovali najveći europski treneri Appelgren, Škorić, Prause… Sažeto, oni čekaju “manu s neba”, neki nadnaravni talent, kakav je bio Waldner, a zadnja nada im je Šveđanin Anton Kallberg. Ali, vjerojatnost takvog razvoja je manja nego da ću ja biti slijedeći muž Angeline Jolie.

Nedavno je, na stranicama HSTS, objavljen interview s Andrejom Gaćinom, momentalno 20. na svjetskoj rang listi. I što nam to kaže Gaćko, koji se sreće “oči u oči” sa Kinezima?

“Što se tiče razlike između Kine i Europe nije se previše promijenilo, čak je, možda, Kina još napredovala. Nije kao kod žena, kod njih je razlika golema. U muškom stolnom tenisu ne može svaki Kinez pobijediti Ovtcharova ili Bolla, ali imaju sve više igrača koji su jako dobri. Hoće li se to ikada izjednačiti? Sumnjam, oni su takav narod, uporni, radišni. Kinezi treniraju 7 – 8 sati dnevno, a europski igrači 4 – 5 sati. Realno, Europljani ne mogu izdržati takav trening, jer nisu navikli, dok su Kinezi od 5. – 6. godine u tom ritmu. Njihov veliki plus je da imaju dobru tehniku, u Europi svatko igra na svoju stranu, dok u Kini prvih 20 igra isto. Ovtcharov mi je pričao da imaju česte seminare za trenere, ulaže se u znanje, prisutni su svi treneri, od vrha do dna. Razrađuju sve, do najmanjih sitnica, mora se priznati da njeguju sport.”

Kao što vidite, Gaćina nigdje ne spominje svoj talent, nego rad. Kako je on postao ono što sada jest, opisuje na slijedeći način:

“Treniraš po cijele dane, daješ cijelog sebe, a gubiš mečeve. Igraš protiv suparnika koji su na sceni već 20 godina. Treba ostati uporan, raditi što treba i ne razmišljati što će to donijeti. Iz iskustva, važno je imati kratkoročne ciljeve. Uh, kad se sjetim… Bilo je situacija gdje mi je bilo dosta teško, sa 18 – 19 godina igrao sam u 4. njemačkoj ligi, te putovao na mečeve u Stuttgart. Ali, nisam se predavao. Na primjer, kad sam imao meč za vikend, u nedjelju u 19 sati bi sjeo u auto i u 9 ujutro bio na treningu u Zagrebu. Nisam htio previše razmišljati da li je to dobro ili ne, znao sam da sam mlad i da mogu izdržati. Dođe ti ponekad zasićenje, postavljaš si pitanja hoće li ti se sve to vratiti, ali onda jednostavno presjećeš, nastaviš rutinu i ideš dalje. Nije bilo tako kritično da sam razmišljao odustati… Za uspjeh u stolnom tenisu treba upornost i disciplina u svakom segmentu, od prehrane, psihološke pripreme, treninga… Na svakom treningu treba ići maksimalno, svaku lopticu igrati kao da ti je zadnja. Sa psihologom radim 10 godina, u vezi prehrane se konzultiram. Nekad se teško pridržavati zadanog, umor te slomi, pogubi se balans. Ali, tu treba ostati jak karakter.”

Za stolni tenis treba silna volja, npr. nakon završenih mečeva na Pro Tour-u, igrač ne treba pokupiti svoje stvari i otići u provod, već navečer ostati trenirati u dvorani. Početnu zaradu mladi igrač treba reinvestirati u sebe, te, o svom trošku, otići u trening centar u Kini ili Koreji. Ono što je nemoguće supstituirati je konkurencija u Kini, jer ona svakog “tjera” da postane boljim i jačim. Tko ne zna, neće ili ne može otpada, eto, 3 ponajbolja kineska juniora u mečevima su se morala kvalificirati za ulazak iz 2. momčadi u nacionalnu. Normalno, trojica su ispala, nitko za njima suzu neće pustiti.

P.S. Poučak za roditelje. Ako dijete nije radoholičar, nezavisno od svih drugih vrlina, nije za stolni tenis (barem ne za onaj profesionalni). Pošaljite ga na nogomet, tamo su zahtjevi manji, a lova veća.