Znate kako se zove ponajbolja poljska stolnoteniska liga? LOTTO Superliga, te je, uz njemačku i francusku, u vrhu Europe. Pogledajte jedan meč našeg Pucara protiv Geng Zihaoa, u meču KS UNIA AZS AWFiS Gdańsk protiv PKS KOLPING FRAC Jarosław, za kojeg, osim našeg Tome, igra i Englez Paul Drinkhall. Na linku možete pogledati cijeli ekipni meč (liga na Youtube ima svoj kanal), u kojem se stvarno ima što vidjeti, pa sakupljači loptica, muzika između poena, navijači…

Ima se i para, od igranja stolnog tenisa tamo se može živjeti, naš Pucar “vrijedi”, godišnje, €30000 – 35000, sponzorstvo Tibhara mu donosi još, kažu, €20000, pa premije, nagrade na turnirima, ponešto mu “kapne” i od našeg HOO. Super za njega, a i za ostalih među prvih 100 igrača na svijetu. Oni od 200 – 300 mjesta mogu preživljavati, a oni iza toga ni to. Ostali moraju raditi redovan posao ili ići u školu (na fakultet), te uz to trenirati. Normalno, takvi igrači ne mogu osigurati ni 1 trening dnevno, te ako, uz ostale obveze, “stignu” trenirati 3 puta tjedno. A, to nije profesionalni stolni tenis, već rekreacija.

Kako, po tom pitanju, stoje stvari u našoj HEP Superligi? Sva 3 igrača aktualnog prvaka Hrvatske, iz ekipe “Libertas Marinkolor” Dubrovnik, moraju raditi. I, tako svi igrači, koji dobivaju mjesečno 2500 – 3000 kn, u stvari, to nije plaća, već džeparac. Neki ne igraju za novac, već za protuuslugu, npr. zaposlenje. Posjete utakmicama? Pa, osim Dubrovnika, 1 gledatelj, katkad ih se “skupi” i 10, a više ih ima i na Sokaz utakmicama. Klubovi se ni ne trude oglasiti mjesto i vrijeme održavanja meča, pa kada bi netko i htio doći, ne zna gdje i kada. Ili, još bolje, utakmica može biti zakazana u 14 h, ali se klubovi međusobno dogovore da se igra npr. u 12 h. Kakva je kvaliteta igre? Igrač svom snagom udari prvi spin, od 4 samo jedan pogodi stol, ili njegov suigrač koji u setu promaši 3 – 4 svoja servisa. “Pojavljuju” se i neki igrači koji su već prije odustali, ali nema tko igrati, veterani u poznim godinama, preko 50, rekreativci, igrači koji nikoga ne mogu dobiti. Većina klubova ima tek 1 igrača koji nešto vrijedi, ostala dvojica su tu tek da popune brojno stanje. Ima i igračica, koje više ne treniraju, već samo igraju ligu. I, tako, priča mi igrač Superlige, otišli oni na utakmicu u Dubrovnik, prošli pola Hrvatske, gledaoci “napaljeni”, ne “kuže” da su im došli totalni “luzeri”. A, oni gledaju samo kako da se to što prije završi, pa da “odmagle”. Kakva je kvaliteta igrača u 1. ligi, npr. Istok? I to se lako vidi. Naš veteran je proteklu polusezonu istovremeno igrao 1. ligu Istok, sa skorom 12 : 2, a u 1. ligi Sokaz-a 17 : 16, prema tome, “profesionalna” liga je slabija od rekreativne.

Da zaključim i više ne duljim. HEP Superliga nema više nikakvog smisla, eventualno se može preimenovati u Smijeh Superliga. Tim više, što u narednom 10-godišnjem periodu nema igrača koji bi “podigli” nivo. Ako se i pojavi neki igrač/ica, npr. Ban ili Arapović, otići će van, jer ovdje i onako nemaju protiv koga igrati. Prema tome, cijeli sustav treba transformirati, jer samo stvara troškove, a nema nikakve koristi. Kako? Ne znam. Možda turnirsko odigravanje ili odustajanje od ekipnog natjecanja, pa formiranje pojedinačnih natjecanja, uz nagradni fond, jer u klubovima nije moguće “skupiti” 3 kvalitetna igrača. Od stare slave se ne živi, sadašnjost je vrlo loša, a budućnosti nema.

P.S. Ima samo jedan igrač koji u Hrvatskoj može egzistirati od stolnog tenisa, a on je ujedno i vlasnik “svog” kluba, pa, u stvari, živi od toga, tako da i dalje stoje sve tvrdnje.

P.P.S. “Najbolje” je stanje u aktualnom ženskom prvaku, tamo imaju 2 plaćena trenera, ali niti jednu igračicu koja trenira. Sun je u Varaždinu, Manca u Novom Mestu, Dorina ozlijeđena, a Mirela radi, pa tek povremeno trenira u Savskoj. Podmladka nemaju, nisu oni tu da stvaraju, već da troše.