Kakva nam je stolnoteniska sadašnjost? Na putu je prema dol(j)e!

Idemo prvo s pozitivnim primjerima. Kada malo igrača ima volju za igrom, što zbog Covid-a, vrućine ili gledanja nogometa, da bi bilo ikakvog pinganja potrebna je inicijativa pojedinaca da to organiziraju. Ovdje su pozitivni primjeri iz STK Split i STK Rakuni iz Zagreba. U dvorani Rakuna uvjeti sigurno nisu idealni, pločice na podu, svjetlo iza 2 stola, no bitna je dobra volja.

Momentalno igra manje od 10% igrača, u našoj dvorani, iako je klimatizirana i besplatna, nakon više telefonskih poziva, jedva nas se skupi 4, a ovo je neka arhivska fotografija.

Kada je dvorana 2 tjedna bila zatvorena, otišao sam igrati na vanjske stolove na Jarunu, oko 18 h bilo je 15-tak igrača, od toga pola Sokaz-ovaca. U Prečkom, ni u udarnom terminu od 19 h, svi stolovi nisu zauzeti. Na Merix turnirima (srijedom i subotom) skupi se ukupno, u 2 termina, 40 igrača. Možda bi ih bilo i više da neki nisu odustali, jer smatraju da organizator namješta žrijeb. Vjesnik je zatvoren do daljnjeg.

Što da kažem, nije lako… Danas sam zvao trenera kluba u kojem sam igrao ljeti zadnjih 15 godina. I, kaže on, ove godine ništa. Nekoć je, u ljetnom kampu, bilo više od 20-tak djece i dodatno rekreativci, cijela dvorana bila je puna. Gdje su nekadašnji stolnoteniski kampovi u Umagu i Pagu?

Nisam Vas uvjerio? Pogledajte statistiku. U lipnju 2019. i 2020. preko 11000 pregleda, ove godine 7400. Čemu pisati, ako čitanost pada za trećinu? Osjećam se kao trgovac iz prodavaonice u Istanbulu, s posuđem i putnim torbama, svaki dan je otvarao u 9 h i zatvarao u 21 h, a za cijelo to vrijeme eventualno bi ušla 2 – 3 potencijalna kupca. Njemu je, valjda, bilo važno ići na posao, iako prometa i zarade nije bilo.

Ni budućnost nije svjetla, možda će se otkazati ili tek djelomično odigrati već 4. sezona Sokaz-a, zbog najave 4. vala Covid-19. Kako dalje?

U stvari, fitness satu je važno da dnevno napravim 8000 koraka, a kako ću to, šetajući, trčeći, vozeći bicikl, igrajući nogomet ili stolni tenis posve mu je svejedno.

P.S. Pročitajte i članak iz Nacionala, o na smetlištu odbačenim trofejima Dragutina Šurbeka, a, novinar tvrdi “sjeća ga se još samo obitelj“.