Za navedeni izraz Wikipedia kaže: “Pro bono stoji za latinsku izreku pro bono publico. Pojam obično označava profesionalno savjetovanje ili zastupanje bez naknade… Pro bono je dakle volonterski rad, kao javna usluga.” Da to prevedemo “po naški”, ako si na jednoj strani dobio (zaradio), u redu je da, na drugoj strani, dio vratiš. A, zašto bi itko ikada išta vratio? Pa, da pokaže da posao ne radi samo zbog novca, već da ga uistinu voli, što će mu osigurati da radi bolje i s interesom, a i kupci (korisnici) će biti zadovoljniji. Tako bi to trebalo biti. I bilo je tako, nekoć.

Butterfly je od 2003. do 2008. objavljivao mjesečnik Butterfly News, koji su distribuirali e-mailom, sa vijestima iz svijeta stolnog tenisa, zatim, tu su bili članci o opremi, psihologiji, tehnici igre, a imali su i koristi od toga, jer bi u svakom broju detaljnije predstavili neki svoj proizvod. Bilo je tu jako dobrih članaka, npr. sjećam se cijele serije, tada njihovog glavnog trenera Maria Amižića, o psihologiji. Onda je došlo vrijeme interneta, pa je Butterfly, na svojim stranicama,  objavljivao članke u dijelu Butterfly Mag. Ali, zadnji članak je datiran sa 20.07.2018., i to je bila serija od 4 videa u čijem nastanku je sudjelovao Richard Prause, “maneken” je bio Tiago Apolonia, a bavili su se treningom na Butterfly robotu Amicus. I, od tada, znači 7 mjeseci ništa, što bi na šatri rekli “štani”. Interesantno, na Butterly USA se članci i dalje objavljuju, zadnji su o rezultatima sa Portugal Open-a i smrti bivše svjetske prvakinje Zhang Li. Kanal Butterfly Japan na Youtube-u je prepun video zapisa, zadnji od prije 6 sati, interview sa Junom Mizutanijem, za kojeg kažu da već sada koristi nove gume Dignics 05. Ima i dio “Let Me Use Yours!” (hrv. Da iskoristim tvoj!”), gdje 2 profića zamijene rekete, te opisuju prednosti i mane kombinacije drva i guma. Znači, samo nama Europljanima ne treba ništa dati (vratiti), već samo skupljati pare…

Slično je i sa Stigom. Oni, također, za nas ne-kosooke objavljuju malo, pa ništa, dok za kinesko tržište imaju cijelu seriju edukativnih videa o tehnici igre, prijenosa mečeva, sponzoriraju turnire na kojima sva djeca imaju Stiga majice. Pa, čemu mi (Europljani) služimo? Očito, stolni tenis ne znamo igrati, ali zato smo lijepi i bogati, pa nas obasipaju najavama novih kolekcija oblekice, poput Donic-a ili XIOM-a:

Ima li onih koji više daju, nego zarađuju? Ima i toga. Zovu se Stag, sjedište im je u Indiji, po zemljama ex Balkana i Italiji donirali su mnoštvo stolova, a ne znam da neki igrač igra s njihovim drvom ili gumama, eventualno prodaju loptice. Stag je globalni sportski brand, no ne znam da li će ikada vratiti novac uložen u stolni tenis. Na slici je njihov predstavnik (u sredini), u društvu Predsjednika našeg saveza i trenera Štencla.

A, sada “magarac na zadnje mjesto”. Ovaj blog do sada ima 715 članaka, pri čemu je za pisanje (od ideje, pisanja, uređivanja fotki i videa, te prosječno barem 10-tak jezičnih i gramatičkih ispravaka) svakog potrebno oko 4 sata. Znači, do sada je, u proteklih nešto više od 5 godina, utrošeno oko 3000 radnih sati, tj. više od jedne cijele radne godine. Vjerojatno, da je isto vrijeme iskorišteno na trening, igrao bih znatno bolje. Ili, ne bih? Tome treba pridodati i trošak hostinga, momentalno $8 mjesečno na Digital Ocean-u, ukupno oko 4000 kn. Ali, nije mi žao, prikupljeno je skoro 900 tisuća klikova, ne znam kako bih na drugi način povećao interes za stolni tenis. No, šteta što okruženje (službeni stolni tenis) nije poticajnije, njima je da me se riješe, jer imao bih i dvoranu sa 5 – 6 stolova, trening centar za rekreativce i natjecatelje, stolnoteniski kamp na moru… Ali, ovako, nema me nigdje, niti na stranicama Sokaz-a, niti Saveza, za njih sam “hodajući mrtvac” (eng. Dead man walking). Ali, neće pokopati mene, već stolni tenis.