Najvažnija “oprema” svakog čokljavca NIJE njegov reket, sposobnost izvođenja Chiquita BH flipa ili FH spina po kineskim standardima, već njegova GLAVA. O tome, za sada, na ovom blogu nije napisana ni riječi.

Za uvod u temu navesti ću nekoliko osobnih anegdota.

Prije par godina moja kćer je bila u vrhu kadetkinja. I, redovno se plasirala na turnire iz serije TOP12, na kojima bi međusobno, po sustavu svaka sa svakom, razigravale. Na 3 – 4 turnira, nezavisno od njene trenutne stvarne snage, treninga i forme završavala bi na 9. mjestu. Jednom sam došao na turnir i ja to vidjeti. Igrala je katastrofalno i gubila od protivnica koje su imale mnogo manje tehničkog znanja, te joj na ostalim turnirima ne bi mogle dobiti set. Shvatio sam da je “problem” u GLAVI, jer što bi natjecanje bilo višeg ranga, ona bi se više “stisnula”. Molio sam njenog trenera za razgovor, u kojem mi je “objasnio” da je on trener stolnog tenisa, a ne psiholog. Yes!

Po stolnoteniskim dvoranama i ispred njih često se vodi rasprava da li je moguće biti dobrim trenerom, ako prije toga nisi bio vrhunski ili barem dobar igrač. Mišljenja su podijeljena. Kao primjer se navodi Novaković (sada trener u Qataru). I ja sam na tu temu mijenjao mišljenje. Sada mislim da ako nisi bio vrhunski igrač, možda možeš biti dobrim trenerom, ali ako nisi psiholog NIKAD.

Druga anegdota. Jedan od naših igrača bio je u vrhu kadeta u Europi, mislim da je te godine osvojio 2 ili 3 kadetske medalje. Pred njim je bila svijetla budućnost. U borbi za naslov, u sva 3 meča dobio je fix 5. seta. Super! Nakon mjesec dana, u seniorskoj konkurenciji, igrao je za svoj klub meč Hrvatske lige. Svaki poen ili dva okretao se izgubljenim pogledom prema treneru tražeći pomoć. U setu je vodio 8 : 3 i dalje se ponašao tako. Trener njegovog protivnika želio je u tom momentu pozvati time-out. Protivnik je samo odmahnuo rukom i samouvjereno pokazao da će do kraja seta stići prednost. Na kraju je set završio 9 : 11 za protivnika. Znači, u mjesec dana igrač koji je bio toliko superioran u kadetskoj konkurenciji, psihološki je bio potpuno inferioran u seniorskoj. To samo znači da psihološka stabilnost nije stalna i “prirođena”, već zavisi od vremena i okolnosti. Jedan naš vrhunski trener, u nevezanom razgovoru, je rekao: “Sve mane koje imaš, u meču će “izaći” i okrenuti se protiv tebe!”.

Sjećam se i razgovora sa trenerskog tečaja, gdje sam svog profesora psihologije, rekreativnog stolnotenisača, pitao da li njemu u meču koriste znanja koja nam sada prenosi? Odgovor je bio: “NE!”.

Ima i dalje. Bio sam na jednom važnom meču, odlučivalo se o prvaku. Naši su izgubili. Nakon meča, trener me pitao “Zašto?”. Odgovorio sam da su izgubili, jer sami nisu vjerovali da mogu dobiti. A, onda su tako i igrali. A, na taj način je TEŠKO dobiti.

Dugo sam mislio da smo samo mi, rekreativci, čokljavci, osjetljivi na glavu i da se to ne odnosi na “izabrane” (profesionalce). Ali, na njihovu žalost, ni oni nisu “cijepljeni”, i nakon 24 godine profesionalnog igranja ponašaju se jednako labilno.

Ovo je tek uvod. I sam sam prolazio kroz različite “faze”. Nisam psiholog, pa Vam ne mogu iznijeti svoja originalna istraživanja na tu temu. Ali, zato ću Vam prenijeti mišljenja Lannya Basshama, Maria Amižića, Samsona Dubine, Kathy Toon, Rowdena Fullena … Neki od njih imaju svoje blogove posvećene psihologiji sporta ili specijalizirano stolnog tenisa, prikupio sam i podosta PDF knjiga i članaka na tu temu.