Pingskillsi su se probudili, pa mi njihovi video uradci predstavljaju inspiraciju za blogiranje. Pripremili su seriju o psihologiji sporta, a prvi nastavak ima naziv: “Prepoznaj svoje osjećaje”. Radi se o tome da treba razmišljati o svojim mislima prilikom ulaska u dvoranu i početka natjecanja.

Uradak nije nešto osobito, pa sam malo pročačkao po Youtubeu da vidim što vrijedi kako bih Vam to mogao predstaviti. I, odlučio sam se za 2 videa, prvi je na engleskom, apsolutno 1. klasa, sa interviewima vrhunskih sportaša (Michael Johnson i Carl Lewis), a 2. je na srpskom:

Iz ovog videa, u slobodnom prijevodu, izdvojio bi slijedeće misli:

• “Kod sportaša pritisak nije problem, već privilegija” (2:00). U važnom meču, adrenalin koji nadolazi treba smatrati darom, odmakom od svakodnevne monotonije.
• “U meču možeš biti dobar koliko u stvari dobar jesi, a na kraju će se pokazati da li je to dovoljno” (4:14).
• “Treba otkloniti svaku sumnju u sebe, jer ako sumnjaš da ćeš pogoditi, vrlo je vjerojatno da ćeš promašiti” (4:25). Drugim rječima, ako sam ne vjeruješ u sebe, tko će? Zato je važna vizualizacija, tj. zamišljanje pozitivnog ishoda svakog udarca.
• “U sportu misli postaju djela. Kako mislimo tako se i osjećamo, to određuje kako se ponašamo, a sukladan tome je i rezultat” (5:05).
• “Svaka osoba je posebna i treba za sebe pronaći idealnu kombinaciju” (5:42).

Ja sam najviše naučio na Zagipingu, natjecanju najmlađih igrača. Sudio sam meč u kojem je igrala 9-godišnja naša igračica protiv vršnjakinje iz Slovenije. Naša si je između poena govorila: “Daj poen!”, a Slovenka: “Daj piku!”. Pa, ako su tako male cure mogle naučiti da se moraju bodriti između poena, a ne vrijeđati, što ja to ne bih mogao? Ne treba razmišljati o rezultatu, o poenima prije i/ili poslije, već samo o slijedećem, koncentrirati se na lopticu. I, ne razmišljati tokom poena da treba odigrati ovo ili ono, jer ćeš sigurno promašiti, već pustiti automatiku, ona to ZNA NAJBOLJE.

Imam jednu osobnu anegdotu. Pitao sam svoje suigrače da li žele da naredne sezone imam dvostruko bolji rezultat od tadašnjeg? Oni su, oduševljeno, potvrdili. Zamolio sam ih da, kada igram, izađu iz dvorane, jer u meču prilikom promašaja okreću očima, hvataju se za glavu, između setova mi drže “bukvice” što sam trebao odigrati, a nisam. Umjesto bodrenja i kratkih savjeta što trebam igrati, takvim ponašanjem samo mi štete i u tom slučaju bolje je da sam sam. Ima dosta ekipa koje funkcioniraju na isti “koma” način. A, poseban su “specijalitet” suigrači koji navijaju za protivnika, kako bi na kraju sezone imali bolji skor.