Normalno, blog je “nadahnut” uzrečicom “Vrana vrani oči ne kopa” (lat. Cornix cornici oculos non effodiet). Kakve to veze ima sa hrvatskim stolnim tenisom? Objasniti ću…

Nas zaljubljenika u stolni tenis, sa uključenim garažnim igračima, u Hrvata ima 10 – 15 tisuća. U Njemačkoj je taj broj desetorostruko, a u Kini stostruko veći. A, ni neka “gadna” para se ne vrti, tu i tamo nešto sitno, malo je igrača/ica (<10) koji bi mogli živjeti samo od treniranja i igranja. To je “rezervirano” samo za trenere i rukovodstvo klubova i saveza. U tim okolnostima normalno bi bilo za očekivati da svi sa svima surađuju, pa ako smo mali (kao zajednica) da postanemo veći i uspješniji, da idemo naprijed, a ne nazad…

Al’, ne lezi vraže! Dešava se upravo suprotno. Na primjer, u Varaždinu su 3 kluba (Igea, Varaždin i STARR) i svi se natječu da što većim dijelom sudjeluju u raspodjeli budžetskog novca. Tek, jedan klub nastoji prikupiti sredstva iz privatnih izvora, od sponzora. Umjesto da sjednu i da se dogovore o suradnji, npr. sa mlađim kategorijama, muški/žene, iz jednog kluba su drugom poslali sportsku inspekciju. Da ga eliminiraju. Super! Poreč je imao klub GSTK Poreč, ali bivši trener i nositelj rastjerao sve igrače i “zavio” ga u dugove. Stvoren je novi klub STK Jadran, sa novim trenerom i rukovodstvom, a ovaj prethodni ga svim sredstvima pokušava diskreditirati. Bingo! I u malim sredinama suradnja ne cvjeta, pa su tako sada u gradu Pagu 2 kluba (Dalmatinac i Pag). Hoće li time biti bolji? Sumnjam. U radu saveza sudjeluje i odlučuje klub bez i jednog igrača. U čije ime i za čiji račun? U Zagrebu je autodestrukcija “dignuta” na još viši nivo. Rukovodstvo našeg nekoć najprestižnijeg ženskog kluba pokušalo je eliminirati svog profesionalnog trenera. Ovaj im poslao inspekciju, pa nek’ “riknu” do kraja. Ono što je desetljećima građeno, neka se raspadne u trenu.

Na žalost, nije tako samo među klubovima, i među prodavačima opreme, kojima sam pripadam, isto je stanje. Nema šanse da mi konkurent koji nema neku gumu pošalje igrača, jer je ja imam. Kada sam pokušao kupiti opremu koja mi nije u zastupstvu, te se obratio domaćem prodavaču, dobio sam samo obećanje, više mi se nije javio. Nabavio sam vani, bolje da stranci profitiraju. U početku mi je to bilo bezvezno, ali i ja sam se počeo tako ponašati.

I, tako, svakog dana postajemo sve lošiji, umjesto bolji. Tko je tome kriv? Mi sami.

P.S. Da me direktor saveza pozdravi, znamo se 15+ godina, iako stoji metar od mene, a nikada se nismo izravno posvađali, nema šanse, kao da sam zrakoprazan prostor  😀 .

P.P.S. Još jedna anegdota koja prikazuje našu „dobrosusjedsku“ suradnju. Našla se, na istom turniru, dva čelnika klubova iz istog grada, ali ovaj puta kao igrači, protivnici, jedan preko puta drugog. Pitam prvog: „Što si tako jako udarao loptice, pa on ne može stići ni upola sporije?“. Odgovara: „Htio sam, kada loptica udari, prvo u stol, a onda u njega, da mu na tijelu ostanu crvene fleke, za uspomenu na druženje“  😀 . Dobro došli, dragi gosti, u Hrvatistan (tako nas Turci zovu)! Oni su se borili protiv neprijatelja, a mi sami među sobom 😳 .