Danas se završava ekipno Europsko prvenstvo u Lisabonu, pa nakon najave, prigodno je da tome posvetimo ovaj blog.
U muškoj konkurenciji Njemačka je kontinuirani prvak od EP u Beogradu 2007. Stvar funkcionira jednostavno, 1. igrač (konkretno Timo Boll) dobije 2 partije, pa 2. i 3. igrač iz 3 preostala susreta trebaju dobiti samo 1. Slično funkcionira i Bjelorusija, sa Vladimirom Samsonovim. Ove godine, nakon 4 uzastopna ispadanja u četvrtfinalu, naši su došli do medalje, jer je Andrej Gaćina svladao Vladija, te preokrenuo naprijed iznesenu matematiku u našu korist.
Evo pregleda, sa komentarom Richarda Prausea.
U muškom finalu su Njemačka i Portugal. Portugal dobio 3 : 1, u 4. meču Freitas dobio Bolla, i novi je prvak.
Gledam finale i ovo sa lopticama je tragikomično. Igralo se sa plastičnim Nittaku 3*. U meču Apolonia – Ovtcharov izmjenili su ih 3. Pri tome, u jednom momentu, Dima je reklamirao da je loptica pukla tokom odigravanja poena, te je ponovljen. Zar u 21. stoljeću nije moguće proizvesti trajnije loptice? Tim više, što su za EP vjerojatno birane najbolje. A, kakve su tek onda ostale? Možda da igraju sa gumenima, te ne pucaju? Šteta da ovom prilikom nije učinjen napredak u vidljivosti loptice, jer se tokom prijenosa loptica najčešće ne vidi, već se ishod zaključuje po reakcijama igrača. Tek se, u slow motion-u, vidi cijeli rally.
U finalu ženskog dijela igrale su Austrija i Njemačka. Zanimljivost meča je da sestre igraju na suprotnim stranama. Naime, za Austriju igra Amelie Solja, dok za Njemačku nastupa njena 4 godine mlađa sestra Petrissa. Austrijanke u momčadi imaju sve 4 “strankinje”: Liu Jia i Li Qianbing (Kina), Sofia Polcanova (Moldavija), te Njemicu Amelie Solju. Njemice u izboru imaju 5 igračica, od kojih su 2 Kineskinje: Han Ying i Shan Xiaona, dok preostali dio ekipe, uz Petrissu Solju, čine Sabine Winter i Irene Ivancan, čiji su roditelji hrvatskog porijekla. Njemačka dobila sa 3 : 0.
Ono što je meni posebno zabrinjavajuće je katastrofalan posjet, većinom je na tribinama dvorane veličine Arene Zagreb bilo stotinjak gledatelja. Jedine 2 europske zemlje gdje stolni tenis ima dovoljno gledatelja su Francuska i Njemačka, i tamo je on na znatno višem nivou. U današnjem svijetu stvari su jednostavne, malo gledatelja, malo sponzora. A, bez sponzora, nema novca, što dovodi do stagnacije cijelog sporta. I, to se europskom stolnom tenisu i događa. ETTU i nacionalni savezi bi morali izraditi strategiju popularizacije.
