Na današnji blog nadahnuo me prilog u emisiji “TV Kalendar” HTV1, objavljenoj povodom 70-godišnjice tragične smrti najpoznatijeg španjolskog matadora Manolete. Njegova hrabrost bila je nepojmljiva, dražiti bika teškog preko 1000 kg, gledati ga u oči, “osjećati” kako na 20 cm prolijeće kraj njega, čutiti njegov miris, dah i tako tisuću puta…

Stolnoteniska igra dosta podsjeća na borbe gladijatora i matadora, gdje gledate protivnika oči u oči i u 15 – 20 minuta se odlučuje pobjednik. Nema tu previše sentimenata, a pritisak je velik. S vremenom se naučite kontrolirati, uživati u igri i natjecanju, no neki se, iako profesionalci, nikada ne nauče nositi s tim. Onda, po stolnoteniskim dvoranama, gledate razne “slučajeve”, neprestani negativni samogovor (npr. igrač sam sebi govori “Što nisi odigrao paralelu, već dijagonalu!”), vrijeđanje i provociranje protivnika, glumu, “lažne” ozljede, pogledavanje u reket i gume, jer, kao, oni su krivi za promašaj, bacanje reketa…

Da se vratim na početak. Kako je završio Manolete? U posljednjoj borbi dana u Linaresu, nakon što je u karijeri ubio više od 1000 bikova, probo ga je bik Islero. Na samrtnoj postelji, s cigaretom u ustima, pitao je: “A, kako je prošao bik?“. Rekli su mu da je uginuo.

Za mene, osobno, više nisu važni FH spinovi, BH flipovi i blokovi, drva i gume s kojima igram, pobjede i porazi nad pojedinim igračima ili na turnirima, položaj na Sokaz rang listi, već, kao što je Manolete rekao za bika Islera, da na kraju kažu: “Bio je to dobar borac!“.

P.S. Kada me nazovete, ova melodija to označava iz mog Xiaomi mobitela.