Profesionalac vs. rekreativac

Profesionalac_vs_Rekreativac

Pokušati ću u narednim danima više pisati, kako bi nam, sada u ovo vrijeme, kada je zabranjen svaki trening i natjecanje (osim Superlige P.S. I ona je zabranjena), ostao sačuvan interes za stolni tenis. Jer, ako se ništa ne prati, ne čita, ne gleda i ne igra, povratak će biti znatno teži, a i dosta igrača će odustati, posebno oni stariji od 60 godina.

Hrvatskih stolnoteniskih profesionalaca, muških i ženskih, ima do 10, to su oni koji igraju u inozemstvu, a mogu živjeti samo od toga. Tu je i do 100 poluprofesionalaca, koji igraju naše lige, Super ili 1., a prihoduju do pola plaće. Svi ostali igrači (99%), do cca. 15000, su rekreativci.

Mnogi ne razlikuju kolika je stvarna razlika u igri profesionalca i rekreativca, pa ću to ovdje pokušati objasniti. Krenuti ću od sebe. Prije dosta godina, na memorijalu Tumi, koji se igrao u dvorani Industrogradnje na Vrbiku, u grupi sam igrao sa Sašom Dragašem, za kojeg do tada nisam čuo. Odserviram dugo, kako je to uobičajeno u rekreativnom stolnom tenisu, ovaj me “ubije” spinom. Prva 2 – 3 puta sam mislio da je to slučajno pogodio, a onda sam shvatio da tako dalje ne mogu. Nastavio sam servirati kratko, jako rezano, no dobio bi nazad još rezaniju lopticu, s kojom opet ne bi znao što ću. Shvatio sam da s njim ne mogu igrati, u 3 seta osvojio sam ukupno 10 poena.

Pogledajte sada ovaj video, snimljen u dvorani Vjesnik u Zagrebu, i kažite svoje mišljenje o igraču koji igra okrenut leđima (natpis Приморац na leđima)?

Dobro igra, ha? Radi se o Stanislavu Lošiću, igraču koji je od svih zagrebačkih rekreativaca u zadnjih 10 godina utrošio najviše vremena i novca na trening, te je dogurao do 1. lige Sokaz-a (zagrebačke rekreativne lige). Istovremeno, igra i (polu)profesionalnu Superligu za ekipu Slavonskog Broda. Evo jednog od njegovih zadnjih mečeva, protiv Ivana Zeljka, člana Cibalije:

U 3 seta ukupno je osvojio 7 poena, u zadnjem 0. “Najbolje” je što ga trenira Ivanov brat Dominik! I gdje je nastala ta ogromna razlika igrača s treninga i onog u meču? Prvo, u službenom meču rekreativni igrač je puno više “stisnut”, jer profesionalci su, od malena, odigrali bezbroj pojedinačnih turnira i ta razlika je znatno manja. Stane servira tako da samo ubaci lopticu u kratki FH i očekuje da će mu, kako je to uobičajeno kod rekreativaca, doći na BH, da otvori igru. No, loptica dođe u FH, on ostane “kratak” ili se ne stigne vratiti u početnu poziciju. Prijem servisa je također loš, servisom uguranu gornju ili donju lopticu, on izbacuje van ili samo poludugo vrati. Dalje, kada se igra i otvori, dolazne loptice od profića su 30% jače, brzinom i spinom, te rekreativni igrač tokom meča ne uspijeva dovoljno omekšati ruku. U stvari, analiza meča je besmislena, jer nema igre, znači “no way” (hrv. nikako).

Sada ide video samozvanog engleskog “trenera” Toma Lodziaka, koji igra rekreativnu ligu, a napisao je i knjigu o stolnom tenisu, protiv profesionalca Paula Drinhalla, ex suigrača našeg Tomislava Pucara u poljskoj ligi. Set su igrali uz 17 poena hendikepa, do 21, tako da je započeo sa 17 : 0 za Toma. I, kako je set na kraju završio? 21 : 17 za Paula, tj. Tom nije osvojio niti jedan poen.

U čemu je “kvaka”? Pa, kada igraš protiv znatno jačeg protivnika, profesionalca, za koga misliš da protiv njega nemaš šanse, i poene koje bi mogao dobiti preforsiraš i promašiš.