Kao uvod u temu 2 priloga, jedan sa službenih stranica HSTS (Hrvatskog stolnoteniskog saveza), gdje direktor objašnjava “novu” politiku, a zatim TV emisija Školska liga, sa turnira Mirko Abramović u Varaždinu.
Kome se to sve ne čita i/ili gleda, jer TV emisija traje 30 min., pokušati ću izvući poantu. Direktoru i Savezu bi se mililo da ima što više djece koja treniraju stolni tenis, jer tako bi prikupili više prijavnina (Savez “sudjeluje” sa 10%), prodavači opreme bi prodali više reketa, bolji bi bio izbor igrača za reprezentaciju… U stvari, sada imamo samo jednog igrača(icu) koji je konkurentan (Andrej Gaćina), dok su svi ostali članovi muške i ženske reprezentacije oko 200. mjesta svjetske rang liste, te ispadaju u kvalifikacijama ili 1. kolu Pro Tour natjecanja. A, perspektive za slijedećih 10 godina, koliko treba da se stvori igrač, nisu nešto svijetle…
Koji je tu interes djece, čemu sve to? Na nedavnom turniru Stipančić u Zagrebu, koji se igrao prošlog tjedna, 2 trenera su dobila crvene kartone (isključenje). Jedan je dijete uhvatio za majicu, digao ga u zrak i tresao kao vreću. Drugi je tako bestijalno vikao da su suci zaustavili natjecanje, jer to su bile riječi i psovke nedostojne dječjih ušiju. Još dok je moja kći aktivno trenirala, smislio sam uzrečicu da sa djecom rade treneri koji nemaju vlastitu i/ili ne vole djecu. To je poslije ponavljao i sadašnji predsjednik Saveza. Trenerska represija je katkada bila toliko snažna da nekadašnji igrači i osvajači brojnih medalja i turnira, a sada odrasli ljudi, imaju mučninu kada ponovno treba samo ući u dvoranu. Da li se organizator ili Savez “sjetio” da djeci na turnir dovede Jozu Bozu, postavi im đipalicu za zabavu između mečeva, počasti ih pizzom, organizira igranje i slikanje sa nekim od poznatih hrvatskih igrača (npr. Tamara Boroš ili Zoran Primorac), odvede ih u Mc’Donalds u Arena centru? Onda bi djeca, osim pritiska turnira, ponijela doma i neku lijepu uspomenu. Kako toga nema, kada dovoljno odrastu, u dobi od 14 ili 18 godina, i oni koji su započeli, ostavljaju se stolnog tenisa. I to na način da se više nikada ne vrate, kao treneri ili rekreativni igrači.
Danas u dvoranama imamo dvije vrste trenera, kvalificirane, kojima je stolnog tenisa “preko glave”, ne vole djecu i vide samo novac ili nekvalificirane, sa boljim odnosom, ali bez znanja i iskustva. Koja od tih kategorija je bolja, ne bih znao. Kada razmišljam, ne bih mogao nabrojati trojicu koja zadovoljavaju oba uvjeta.
