Auuu za mene, u mnoštvu tema, od stanja u svjetskom i domaćem stolnom tenisu, nove opreme, tehnike igre, jednostavno se “zaigram” i zaboravim češće napisati blog o onome što je najvažnija oprema svakog stolnotenisača i/ili čokljavca, a to je glava. Eto, zadnji blog s tom tematikom star je više od godine i pol. Što je to choke? Citiram autora članka Ivana Mlinarića: “Radi se o procesu mentalne blokade koja izaziva gubitak takoreći dobivenog meča.” Kada sam u nekoj stolnoteniskoj dvorani zadnji puta slušao o tome? Prije dva, tri dana, kada je moj bivši suigrač, koji za sebe misli da je veliki igrač, nakon vodstva od 5 : 0 u 5. setu izgubio od Njofre koji igra tek godinu, a ima tehniku pokvarenog robota. Ali, nije on jedini koji je od njega izgubio, desilo se to i bivšem treneru moje kćeri, koji igra preko 30 godina, da ga tako “uneredi” početnik… Prema tome, onome tko nije spreman izgubiti bolje je da ne ulazi u stolnotenisku dvoranu. Svi koji u “tijesnim” mečevima pobjeđuju ili gube preporučam da pročitaju citirani članak. To što su primjeri uzeti iz (velikog) tenisa, a ne stolnog tenisa, funkcionalno ništa ne mijenja na stvari. Što autor kaže?
Na koncu, ako vas choke (strah od pobjede) uistinu dokrajči, odlazite slomljeni, prazni, s rupom u prsima, a tjeskoba i grižnja savjesti nastupaju tek kasnije. Okolina vas počne etiketirati, nazivajući vas chokerom iliti prevedeno na naški, “pi*kom”, uživajući se naslađivati s vama. I to mi nikada nije bilo jasno — taj manjak empatije prema nekome tko se raspao na, zapravo, tako ljudski način.
Uostalom, ako laički definiramo choke kao neku vrstu napadaja panike ili makar kao onu krajnje negativnu i kontraproduktivnu tremu, ne događa li se on često i u svakodnevnom životu? Dobar dio nas bježi od javnog nastupa kao vrag od tamjana ili makar izbjegava određene situacije koje percipira kao izuzetno stresne. I baš kao u tenisu, tako i u svakodnevici, choke nas dobrim dijelom definira, može nas kočiti i gušiti, diktirati tko smo i što smo i time krojiti našu sudbinu…
Nitko nije imun na choke i samo je pitanje hoćete li ili koliko brzo ćete iz te svojevrsne traume nešto naučiti. Hoćete li dopustiti da vas on obilježi i definira ili ćete se izložiti i suočiti s njime. Bilo da se radi o meč lopti ili o svakodnevici.
Idemo ovome dodati još par misli. Tko je najpodložniji strahu od pobjede? Početnici? Nop. Zašto? Pa, oni malo toga znaju, uložili su neznatno, pa, malo mogu i izgubiti. Ali, ako već imate neki “renome” (ugled), godine igranja i uloženi trud, vrijeme i novac, normalno, Vi možete izgubiti puno više. Kako se nositi sa strahom? Što češće se suočavati s njim, igrati na što više turnira, protiv raznih igrača, jačih i slabijih, u raznim dvoranama. Pri tome, morate odlučiti što Vam je zaista važno, rezultat ili vještina igre? Dio toga je već opisan u blogu Igra i/ili pobjeda. Konkretno, ako dobro pimplate (režete) backhandom, da li ćete (za dešnjake) gurnuti desnu nogu ispred lijeve, pa tako igrati po cijelom stolu, što će trenutno donositi pobjede, ali definitivno uništiti svaku tehniku igre i onemogućiti daljnji napredak? Ili ćete izvoditi sve udarce (spin, kontra, flip), i one u koje niste 100% sigurni, gubiti mečeve, ali ćete, s vremenom, više pogađati?
Ako razmišljate o stolnom tenisu, kao i u životu, iz poraza ćete puno više naučiti nego iz pobjede.