Normalno, radi se o profesionalnom igranju, ne amaterskom ili rekreativnom. O ovoj temi se ponešto šuška, ali, bar meni nije znano, nema javno objavljenih podataka. Ako je što pogrešno, nije u zloj namjeri. Kao uvod, članak iz Jutarnjeg lista koji tretira “problematiku” zarada hrvatskih sportaša.

E, sada mali test, na koji svatko mora sam odgovoriti. Što mislite gdje je tu, prema godišnjoj zaradi, Andrej Gaćina, član TTC Zugbrücke Grenzau, koji se natječe u 1. njemačkoj ligi, momentalno 23. na svjetskoj rang listi ?

Neću odmah dati odgovor, već na kraju. Idemo vidjeti što je sve i koliko trebalo uložiti da bi se došlo do takvog postignuća. Prvo, treba započeti sa treningom sa 8 – 9 godina, u početku 2 – 3 puta tjedno. Nakon proteka 2 – 3 godine, treba prijeći na svakodnevni trening, a vikende provoditi na raznim turnirima. To sve još funkcionira sa osnovnom školom, koja je ipak manje zahtjevna. Onda dolazi prva značajna odluka, prelazak iz osnovne u srednju školu, koja je mnogo zahtjevnija. Sa kvalitetnijom školom nema šanse trenirati i igrati natjecateljski stolni tenis. Kako kod nas nema trening centra, koji bi objedinio stanovanje, školovanje i trening, tipa internata (kod Dr. Časla je to samo školovanje i trening), svakodnevno se gubi dosta vremena na odlaske/dolaske. U manjim gradovima dijete može samo putovati, ali u Zagrebu ga treba voziti, te i roditelj gubi jednako vremena. U cijelom tom periodu treba financirati opremu, članarinu u klubu i putovanja, ishranu i kotizaciju na turnirima, pri čemu je za starije kategorije prijavnina viša (60 – 120 kn po turniru). Pri tome, treba imati puno sreće, naći kvalitetnog i vrijednog trenera, biti u klubu sa igračima boljima od sebe. Oko 16-te godine prelazi se na 2 treninga dnevno, stolnoteniske treninge treba nadopuniti i vježbama snage, dobro bi došla i primjerena prehrana. I ako je igrač sa 17 – 18 u vrhu nacionalne rang liste, nastupa sa uspjehom na Europskim prvenstvima i stolni tenis mu se još nije ogadio, vrijeme je za razmišljanje o odlasku. Zašto otići ? Vrhunski igrač mora imati vrhunski trening, sparing partnere, tim trenera (i kondicijskog), psihologa, liječnika, fizioterapeuta. Za odluku o odlasku ima najviše godinu, dvije, ako to nije na vrijeme napravio nepovratno je izgubljen. Naš primjer je, preko Njemačke, otišao kod trenera Škorića u Charleroi, Belgija, koji je tada bio vodeći europski klub (V. Samsonov, J. M. Saive). Najbolja mjesta za to danas su u Njemačkoj, trening centri u Saarbrückenu, Ochsenhausenu ili Düsseldorfu ili WSA u Austriji. To sve znatno košta, a to netko treba platiti. Znači, ode u Njemačku, u tamo neki klub iz 2. ili 3. lige, dobiva za igranje 1000 – 1500€, a za trening i boravak sam plaća 700€. Ako nije u reprezentaciji sam mora financirati nastupe na Pro Tour natjecanjima, a to košta 150€ prijavnine, pa put i smještaj, s time da igranje grupe rastegnu na najmanje 2 dana, tako da je trošak nastupa na turniru 300 – 400€. I tako treba, normalno bez ozljeda, izdržati slijedeće 2 – 3 godine i pokušati se probiti u prvih 200 na svjetskoj rang listi. Tko ne uspije, a takvih je većina, do 40-te može očekivati mjesečnu zaradu od 400 – 2000€. Nakon toga, sa malo škole, bez ikakve prakse u struci, ako mu je preostalo imalo volje za stolni tenis, može biti trener uz očekivana mjesečna primanja od 800 – 900€.

Kod nas klubovi nisu financijski motivirani na razvoj vlastitih vrhunskih igrača. I, ako u početku i imaju neku ekonomsku računicu kada se trenira 2 – 3 puta tjedno, ona se potpuno gubi prelaskom na svakodnevni trening. Dalje, mnogo je “jednostavnije” uzeti već polu gotovog igrača sa 14 – 15 godina, nego ga sam stvarati iz početka. U toj “operaciji” prelaska u novi klub, u prvih godinu dana većina ih se nepovratno pogubi, jer o njima nitko ne brine. O savezu ne bih trošio riječi. Da netko prati igrače, pa ako nije odigrao zadnja 2 – 3 turnira, da nazove roditelje i pita u čemu je problem ? U školi, u klubu, u volji, u ozljedi … ?

Evo odgovora. Igrač tipa Andreja Gaćine “vrijedi” godišnje 60000€, s time da ima i sponzorski ugovor sa Butterfly-jem. Usporedivo sa uloženim radom i iznosima zarada iz Jutarnjeg, skromno. Ako se radi o igračici, sve iznose treba prepoloviti. Zato stolni tenis i umire u Europi, uz eventualne iznimke Njemačke i Francuske u muškoj i Rumunjske u ženskoj konkurenciji. Amerikancima jedino Bill Gates može pomoći.

Na kraju, kao i na početku, pitanje. Da li bi svom djetetu “poželjeli” da postane vrhunski stolnotenisač ? Ili bolje tenisač ? Ili da ide normalno u školu, kao sva ostala djeca, a da mu je igranje samo hobby ?