Prvo marketing. Od 01.07. u Hrvatskoj je na snagu stupio zakon o ograničenju rada trgovina nedjeljom. Ako na taj dan ne možete kupiti kruh i mlijeko…, UVIJEK možete drva, gume, loptice, jer mi radimo 7/24 (sedam dana tjedno, 24 sata dnevno) 😀
Tko je to? Što je to? To je bivši Croatia Open, samo u “duhu” teniskih natjecanja, a po onoj narodnoj “Vidjela žaba gdje se konji potkivaju pa i ona digla nogu”. U čemu je “sitna” razlika između velikog tenisa i onog malog (stolnog)? Prvi je televizičan, a drugi nije, a to je i osnovni njegov problem. Sada tu dolaze različiti “pokušaji”, npr. mogućnost da guma bude i druge boje, a ne crvena… Ova zadnja promjena, kako se pretpostavljalo, pokazala se potpuno promašenom, čineći samo dodatni trošak proizvođačima i trgovcima.
Nagradni fond cijelog turnira bio je US$ 75000, a pobjednik u muškom/ženskom singlu dobio je US$ 5000, što je smiješan iznos! Da samo zbrojite trošak povratne avionske karte iz Kine, pa smještaj 5 dana u hotelu, pa neki džeparac, teško da se i finalisti “pokriju”, a kamo li svi ostali sudionici turnira. Tko to onda financira? Reprezentacije, tj. nacionalni savezi. Nije u pitanju hoće li se igrač “obogatiti” od stolnog tenisa, već nije lako ni preživjeti. Ni organizaciji WTT nije lako, jer valja platiti dvoranu, suce, opremu… Bez obzira na to što se naplaćivao ulaz za zadnja 2 dana (subota i nedjelja) po 10€, a bili su i popusti, ni oni se ne mogu pokriti. Ok, pa od kuda onda dolaze prihodi? Vjerojatno od sponzora, kladionica i streaminga, ali to nije naš problem, već njihov.
Kako je bilo? Stolni tenis koji se igrao bio je vrhunski, “za prste polizati”. Moram se vratiti na davno izraženu tvrdnju. Možda nogomet možete bolje vidjeti na TV-u ili monitoru/mobu, nego iz 17. reda nekog stadiona, kod stolnog tenisa je to upravo obrnuto. Niti jedan ekran ne može zamijeniti gledanje uživo. U petak je bilo još dosta naših navijača, kada je ulaz bio gratis, ali zadnja 2 dana, od 300 gledatelja, polovica su bili Kinezi (ja na žalost nisam, već sam se na gornjoj fotki samo dobro maskirao). Najbolje su ženske kineske fan grupe koje prate igrače, sjedio sam kraj Kineskinja (max 18 godina), koje prate Wang Chuqina, curetak ispred mene pozorno je snimao svaki pokret Fan Zhendonga i tipkao na mandarinskom po mobitelu. Ok, ako igrači već nisu puni para, bar imaju žena “na bacanje” (seksizam autora)!
Primjedbe? U dvorani je bilo jako vruće, hladniji zrak se upuhavao tek tijekom pauza, jer je cijela infrastrukture dvorane 2 Doma Sportova potpuno zastarjela. Druga primjedba ide na račun ekrana na kojima se pratio rezultat. Bili su toliko mali da se iz 3. reda nisu vidjela imena igrača.
Pitanje. Zar HSTS nije mogao uložiti 1000€, kupiti 100 ulaznica, te podijeliti klubovima? Ovako, većina onih koji su to morali pogledati (treneri, igrači), zbog štednje, to nisu napravili, a to je nepopravljiva šteta. Ali za WTT i cijeli sport vrijedi isto pravilo. Ako ne možeš dovesti gledatelje pred ekran i/ili da gledaju uživo, onda je taj sport “hodajući mrtvac”, jer nema novca, sponzora, trenera, igrača, sve je na rubu samoodržanja. Kako to riješiti? Pa, npr. dio doprinosa branda koji sponzorira reprezentaciju namijeniti za promociju stolnog tenisa.
Za sve one koji žele pogledati konačne rezultate (svjetski muški i ženski br. 1 su izgubili u finalima, u mečevima od 7 setova), neka to naprave sami na stranicama WTT.
Cijela priča se nastavlja u Ljubljani… Ako netko ide tamo, a ima mjesta u autu, autor bi bio sretan ići s njim!
P.S. Uskoro ću u pogon pustiti novi mob Xiaomi Redmi Note 12 Pro 5G, pa će i snimljene fotke biti bolje kvalitete.