O roditeljima i djeci u stolnom tenisu ne bih na konvencionalni način, što roditelji smiju, a što ne, kada smiju, a kada ne. Koga interesira ta tematika može pročitati knjigu oca trenera hrvatske juniorske stolnoteniske reprezentacije prof. Ratka Karkovića, a na 2. slici je i sadržaj.

Moje iskustvo u svemu tome nije bilo dobro. Kako trener nije htio (mogao), ja sam morao sjediti na turnirima uz arenu. I nisam to radio dobro, ako je to uopće moguće, škodio sam i njoj i sebi. Uz to, sjedalo mi je to sve na želudac, kao morska bolest, koju osjetiš tek naknadno kada sve prođe. Nema šanse da ja uđem u dvoranu dok igra moja kći i tako to već 4 – 5 godina. Iz tih vremena sjećam se par anegdota:

• 2008. na TT-KinderOlympiade Borussia Düsseldorf zamolio sam jednog Hrvata da ode do stola na kojem je igrala moja kći, ne treba davati nikakve savjete, već samo da zaplješće kada ona osvoji poen, kako se ne bi osjećala sama među tisuću Nijemaca. Odbio je, s obrazloženjem da je on iz Istarske županije, a mi smo Purgeri.
• na turniru u Varaždinu, slučajno se nalazio i njen tadašnji trener, te me zamolila da ga dovedem do stola na kojem igra. On je došao, ali i otišao nakon 1. seta.
• na turniru u Rijeci, u dvorani na Kastavu, igrala je grupu, s njom je bio i trener. Otišao sam van, ali nisam znao da li je grupa već završila, pa sam samo provirio odozgo. A, kada tamo vidim da me, između poena, zapazila. Znači, cijelo vrijeme je gledala.

Sve ovo što sam ovdje, sada napisao nisam htio, ležalo je u meni. Ono o čemu želim nešto napisati su kulturološke razlike i njihove sukladnosti sa zahtjevima stolnog tenisa.

Naš odnos prema djeci je takav da bi im sve dali, stan, auto, maksimalno koliko nam to mogućnosti dozvoljavaju, dugo ih vežemo uz sebe. Oni to znaju i osjećaju, pa što se mi više trudimo, oni se trude manje.

U Nordijskim zemljama nema takvog odnosa, roditelji djeci osiguravaju vrhunsko obrazovanje, u skladu sa njihovim željama i mogućnostima, ali bez materijalne (financijske) pomoći. Da Šveđan kupi auto svom djetetu “bolesna” je pojava. Tamo su porezi na nasljedstvo vrlo visoki, tako da se svako dijete mora pobrinuti za egzistenciju. U Švedskoj djeca odlaze od roditelja sa prosječno 20 godina, u Europi sa 26, a kod nas preko 30.

U Nizozemskoj, u Amsterdamu, vidio sam roditelje sa djecom od 7 godina koju su sa sobom vodili u Sex muzej. Po zimi, na -5°C, mala djeca su slobodno hodala uz roditelje u majicama kratkih rukava. Roditelje to uopće nije zabrinjavalo. I tamo se djeca brzo osamostaljuju.

U Kini djeca nisu važna. Čitao sam jedan interview sa ocem Zhang Jikea. Priča ide ovako. Bili su siromašni, pa su u početku pješke išli na trening. Onda je tata kupio motor, pa su tako išli. No, ako otac nije bio zadovoljan zalaganjem Jikea na treningu, on bi se vraćao motorom, a mali bi trčao za njim, što je “koristilo” njegovoj fizičkoj pripremi. Možete si zamisliti da se ja vozim u autu, a moje dijete trči za njim?

U Varaždin je, prije neku godinu, došla mlada, 14 – 15 godišnja igračica iz Kine. Nije znala ni riječi engleskog, samo mandarinski, roditelji nisu ni znali gdje je Hrvatska. Spavala je kod suigračice, čiji su roditelji, budući da nisu znali što voli jesti, stavili na stol majonezu, nutelu, pekmez, sir, kobasice i drugo. Sve je stavila u isti sendwich i pojela.

Evo i kratke priče (Coming_to_America.pdf), u prvom licu, kineske igračice koja je igrala za Mladost, Zagreb, a nakon toga se preselila u USA. Sjećam se, imala je vrlo brze noge, igrala je kineskim penholdom i vukla FH spinove po cijelom stolu koje su zajednički, po polovici, blokirali Fučec (sada profesionalac u Njemačkoj) i Korenić (izbornik muške reprezentacije) i tako 20 – 30 udaraca u seriji. U pravilu, pogriješili bi oni.

Da završim. Za natjecateljski stolni tenis potreban je beskonačan trening, 7 – 8 sati dnevno, 6 – 7 dana tjedno, milioni izvedenih istih udaraca, čelična volja. Tko je, osim Kineza, spreman na to? Da bi izdržali morate biti u totalnoj “banani”, izrasti doslovno iz blata. Tek 2010. Zhang Jike je svojim roditeljima kupio kuću sa ugrađenim grijanjem, do tada su se smrzavali po zimi.