Niko kao Ja

Prvo, muzički uvod, kojim se vraćamo u davnu 1981., a u izvedbi Šarlo Akrobata:

A, koja je tema današnjeg bloga, o čemu ja tu hoću? Pa, o organizaciji stolnog tenisa u Hrvata i posljedicama.

O Sokaz-u je već pisano, a sada pogledajmo insert iz 1. emisije Sokaz TV (19:20):

I, što nam to kaže Predsjednik HSTS-a i član predsjedništva Sokaz-a? Nigdje nema takvog natjecanja, na kugli zemaljskoj, svi su zainteresirani, i Japanci i Nijemci… Ali, ne lezi vraže, obično, uz prednosti idu i mane. A, koje su to? Rekreativci nisu, kao vani, vezani uz klubove, u stvari, nemaju nikakvog dodira s njima, kao da se bave sasvim drugim sportom. Tko, od Vas čitalaca i igrača Sokaz-a, zna trenutni sastav GSTK “Zagreb”? A, položaj na ljestvici? Vjerujem, manje od 1%. Ako ih ne znate, kolika je vjerojatnost da dođete na njihov meč navijati? Bi li im dali sponzorski doprinos? Možete li od njih naučiti igrati ili koristiti dvoranu? Ne. U nedavnoj utakmici polufinala ženske Lige prvaka, gdje je “domaća” momčad Dr. Časl, sa 3 Kineskinje, igrala protiv poljske ekipe Tarnobrzega (poraz 2 : 3), da li znate i jednu igračicu? Kako navijati za “našu”, npr. za Yu Fu, bi li vikali: “Ju-ju”, “Fu-ju” ili “Fu-Fu”, što je uopće dotičnoj ime, a što prezime? OK, što hoću reći? Pa, jedni idu šumom, a drugi drumom, tj. natjecateljski i rekreativni stolni tenis. I, ovako, nema šanse da se ikada više “sretnu”. U klubovima uopće nisu zainteresirani za to, “boli ih đon” koliko će gledatelja biti na utakmicama, pa ih ne oglašavaju, sa izuzetkom Starr iz Varaždina i Libertasa iz Dubrovnika. Klubovi žive od budžeta, “lake” državne love, za privatnu nisu zainteresirani, jedino kao “manu s neba”, u protivnom kada bi netko dao novac imao bi i odgovarajuću kontrolu, a to je ono što bi im se najmanje svidjelo. Umjesto da igrače koji završavaju sa natjecateljskim stolnim tenisom preusmjeravaju u rekreativni, oni se definitivno gube.

Sada idu 2 prijedloga iz HSTS-a (Hrvatskog stolnoteniskog saveza) kako “poboljšati” naš stolni tenis. Prvi je od trenera muške reprezentacije. Smatra da je osnovni problem slabe “posjete” utakmicama (od 1 – 10 gledatelja) dugo trajanje mečeva, pa “nudi” alternative, koje bi skratile trajanje utakmice na 2 sata. Najbolji dio je: “Uvesti 10 – 15 minutnu pauzu u meču, čime bi se dala mogućnost klubovima da naprave mali buffet za gledatelje, što je pozitivno u svakom pogledu”. Kada dođem na slijedeću utakmicu TIS-a, molim od trenera Vekija burek i kefir, pa da se meč nastavi nakon što zamezim. Drugi prijedlog ide od Predsjednika natjecateljske komisije, da se mečevi istovremeno igraju na 2 stola, što bi povećalo broj uključenih igrača i njihovu dinamiku, kao u Njemačkoj. Normalno, pitanje je da li klubovi imaju za to fizičkih mogućnosti, zbog male dvorane, povećali bi se i troškovi za 2 suca, a, što je osnovno, nema dovoljan broj kvalitetnih igrača ni za sadašnju Superligu i 1. lige.

Jedino rješenje je ne da svijet dođe nama, već da se mi okrenemo njemu, te ujedinimo rekreativni i natjecateljski stolni tenis. Nakon toga, treba naći kritičnu masu zainteresiranih klubova i trenera koji bi stvorili mlade igrače. Kada imamo klubove, trenere i igrače, tek tada možemo razmišljati o optimizaciji sustava natjecanja. Ovako, ništa nema smisla, samo “bacanje” para, a stolni tenis klizi u sve veći ambis (provaliju). Što duže čekamo da to napravimo, više vremena će trebati za povratak, najmanje 10 godina, ako će to više uopće biti moguće. Bez jedinstvenog trening centra, kao u Sloveniji, neće biti ni vrhunskog stolnog tenisa, tek pojedinačni slučajevi (Ban i Arapović), ali nije sigurna niti njihova karijera (Zeljko i Rakovac).

Ivor_Ban
Izvor: ITTF
Za kraj, anegdota. Odigrali mi zadnju utakmicu, sjeli na pivo, dođe znanac i kaže da je nedavno upoznao Dragutina Šurbeka. Na to, najmlađi član naše ekipe, školovani igrač iz Slatine, upita: “A, tko je Šurbek?”. Nije čudo, on se rodio poslije završetka njegove igračke karijere. Naravoučenije: Svaka slava za vremena, od toga se ne živi.