Nakon uvoda u Europsko prvenstvo, evo i komentara završetka. Koje poruke su došle iz Budimpešte?

Imamo novog europskog prvaka, Emmanuela Lebessona (slika ITTF).

Desilo se i to “čudo” Francuzima, nakon 40 godina (Jacques Secretin 1976.). Stari, napokon, odlaze, mladi dolaze, a rad i ulaganje se isplatilo. Timo, Vladi i Dima idu u stolnotenisku povijest, a novu generaciju predvode mladci iz Ochsenhausena (Gauzy, Dyjas, Robles) i poneki Francuz (Lebesson) iz njihovih trening centara. Za razliku od njih, Nijemci, osim Franziske i Dude, nemaju perspektivnijeg mlađeg igrača, te im se sprema dugo sušno razdoblje. Jedan od vjerojatnih uzroka “umora” starih su i plastične loptice, jer što igrač ima više “iskustva”, tj. duži igrački staž, teže mu je priviknuti se na plastičnjače. Novi europski prvak više igra kontru (drajfa), nego spina, cijeli stol igra sa FH, a koliko je beskonačno daleko od Kineza dovoljno je usporediti finalni meč sa bilo kojim iz kineske lige. O “potrazi za spinom” najbolje svjedoči najnoviji izbor Ovtcharova, koji sada, poput Kineza, na FH igra sa DHS Hurricane3 Neo National Blue Sponge.

Kod žena situacija je još i gora. Istina, ne samo za Nijemice, jer one su imale oba svoja para u finalu, već za sve ne-kosooke Europejke. Prvakinja je Turkinja Hu Malek, koja je u finalu pobijedila Portugalku Fu Yu. Ali, nisu to sve Azijatkinje u završnici, bile su tu još i Han Ying, Ni Xia Lian, Shan Xiaona, Li Jie…

Od zanimljivosti treba još spomenuti i da je ovo bilo posljednje prvenstvo za Aleksandra Karakaševića, koji je u mješovitom paru sa Rutom Paskauskiene osvojio brončanu medalju. U istoj konkurenciji zlato je osvojio bračni par Monteiro (Joao i Daniela Dodean).

Koja je perspektiva europskog stolnog tenisa? Natjecateljski je nema, već ovako, po parkovima, kao sa ove slike ispred budimpeštanskog hotela.