O Waldneru već je pisano u blogovima Virtuoso, interview i J-O 50. Glavna vijest proteklog stolnoteniskog tjedna bila je da je J-O (Mozart) odigrao svoje zadnje službene mečeve u švedskoj ligi, jer se osjeća starim, što ne iznenađuje za čovjeka u 6. desetljeću.
Ali, osim odlaska najboljeg stolnotenisača novijih vremena (možda mu je Viktor Barna bio konkurencija?), ta vijest je još značajnija. Ona označava “mjenu”, korijenitu i nepovratnu promjenu stolnog tenisa, generalno. Objasniti ću.
Prije par tjedana razgovarao sam sa jednim od najpoznatijih hrvatskih trenera Ivanom Vidolinom. I, što mi čovjek kaže? On traži, čeka, nada se nekom novom čudu, nekoj “zlatnoj ljevici”, poput Tovine ili desnici, poput one J-O. Ali, na žalost, čuda više nema, da ga i nađe, ne bi bilo važno. Zašto? U modernom natjecateljskom stolnom tenisu, talent, bez obzira koliko neizmjeran bio, je zanemariv u odnosu na rad i sustav. Da bi odigrao kvalitetan udarac, na lopticu koja dolazi sa udaljenosti od 5 m, brzinom od 100 km/h, sa 120 obrtaja u sekundi, potrebne su ultra brze noge, balans tijela i izvanredna muskulatura, nikakvo čudo tu ne može pomoći. Što to ima posebno, momentalno naš najbolji igrač, 18. na svjetskoj rang listi, Andrej Gaćina? Najveći mu je dar da, kada mu trener kaže da neku vježbu izvede 20 puta, a on, sam od sebe, izvede je 40 puta. I, nastavlja sugovornik, evo, naša “talentirana” igračica, koja trenira i igra u WSA, kada joj sadašnji trener Cegnar kaže da mora trenirati 8 sati dnevno, ona to jednostavno ne može, pa nije ona Tami! Ako neće, ne zna, ne može, nema veze, ne mora, ali neka potraži drugo zanimanje… Očito, nije dovoljno talentirana za rad.
Na slici nije Jan-Ove Waldner, nego Ivan Vidolin.
P.S. U prilog “radne teorije vrijednosti” stolnog tenisa, poznate nekoć iz marksizma, ide i zadnja vijest gdje kineski reprezentativci treniraju na stolovima premazanim voskom, kako bi loptica bila brža, sa još više rotacije (bez otpora). Slijedeći treninzi se pripremaju sa istim tim stolovima, ali na klizalištu, pa ti vidi…