Richard Prause je jedan od ponajboljih europski trenera, a trenutačno radi u WSA, o kojoj je već pisano na ovom blogu. A, što to trenera čini najboljim?
- vlastito iskustvo vrhunskog igrača;
- iskustvo treniranja vrhunskih momčadi;
- posvećenost i ambicija;
- kontrola vlastitih emocija i poznavanje svakog igrača.
Za vrijeme ljetnog igranja često sam raspravljao sa lokalnim trenerom da li je i koliko za trenera, a da bi bio izvrstan, nužno vlastito iskustvo vrhunskog igrača? On sam nije bio neki igrač, iskreno, nikad ga nisam ni vidio da igra. Većina trenera kod nas nisu bili osobiti igrači ili su svoj trening završili sa 18 godina. Da li je to problem? Mislim da je. Trener mora u potpunosti, do minuncioznosti, poznavati sve elemente tehnike, taktiku igranja protiv različitih igrača, sam biti u različitim psihičkim situacijama, te na osobnom iskustvu savjetovati kako ih prevazići. Ako je trener zadnje natjecateljski igrao sa 18, a sada ima 38, 48 ili 58 godina, čega se on više sjeća? Vrlo vjerojatno malo ili ništa, osim toga tada je to gledao sasvim drugim očima. To nije moje izdvojeno mišljenje, kinesku momčad vodi Liu Guoliang, njemačku Roßkopf, francusku Chila, portugalsku Rufino, sve ex vrhunski igrači. U toj grupi je i glavni junak današnjeg bloga, koji je bio plasiran na 128. mjestu svjetske rang liste, sa momčadi TTF Liebherr Ochsenhausen 1996. osvojio je Nancy Evans Cup, a kvalitetu njega kao igrača možete vidjeti i iz meča protiv Koji Matsushite.
Prause je trener od 1990., a od 2000. njemačke muške reprezentacije. Osim što je trener u WSA, vodi i ekipu SVS Niederösterreich.
Dva su uvjeta da izvrstan igrač postane takvim trenerom. Kao igrač, kroz trenažni proces, mora proći 10 godina stvaranja, npr. od 8. do 18., zatim zrelost, kada postiže najbolje rezultate, i na kraju mora donijeti odluku da završi sa igračkom karijerom. Treba imati sposobnost prijenosa znanja na druge, odlučiti da kao trener stvara igrače koji su na njegovom ili višem nivou, te se posvetiti toj ambiciji.
Za trenera vitalna je kontrola vlastitih emocija. Na Croatia Open-u gledao sam ga kao trenera igrača kojem sam sudio. Bio je smiren, savjete je davao kratko i jezgrovito, ničime nije pokazivao vlastite emocije, već je cijelo vrijeme bodrio igrača. Ali, isto tako, zna kada na treningu treba podviknuti.
Ovdje su snimke njegovih recentnih razmišljanja o talentu, servisu, treningu profesionalaca, vježbama, o razlikama Kineza i Europljana …
Meni je interesantno objašnjenje o nužnosti treniranja 3 puta dnevno, što daje 6 – 8 sati. Ako je igrač od dvorane udaljen samo 15 minuta, to daje dodatni dnevni utošak od 1,5 sata. Prema tome, natjecateljski stolni tenis danas je moguće trenirati samo uz život u trening centru.
Ostale video prijenose koji će tek doći možete vidjeti na kanalu WSA.