Prekjučer i jučer u dvoranama 2. i 3. Doma sportova u Zagrebu održavao se “24. Memorijal Antun Tova Stipančić”. Na 21 stolu natjecalo se 309 igrača i 177 igračica. To nije stvarni broj, već prijave, budući da su neki, posebno mlađi igrači/ce, prijavljeni u 2 kategorije, npr. mlađi kadeti i kadeti. U grupama je bilo dosta “mrtvaca”, tj. igrača koji nisu došli, pa kada se od ukupnog broja odbiju oni i duplići, stvarni broj bi se mogao procijeniti na 300. Turnir je regionalnog karaktera, pa su nastupili i igrači/ce iz Slovenije, BiH, Srbije, istina, njih znatno manje nego prethodnih godina. U seniorskoj konkurenciji nije nastupio niti jedan jači hrvatski igrač, većina njih iz 1. hrvatske lige, tek koji igrač Superlige, 2 Sokaz-ovca, niti jedan stranac. Samo da podsjetim, na Tovi su, prije, igrali vrhunski hrvatski igrači, Kinez Zeng Jia, Slovenac Tokič, ruski reprezentativci… Veteranski dio turnira, zbog visoke prijavnine, propao je još prije par godina. 10-tak dana prije turnira još je bilo neizvjesno da li će se uopće igrati, zbog zatvaranja financijske konstrukcije, jer prijavnine pokrivaju mali dio troškova, samo najam dvorana je 30000 kn, pa suci, pokali, štampanje biltena, postava stolova…

Da sažmem, na svim ovogodišnjim HSTS turnirima ima 10% manje prijavljenih igrača nego prošle godine. Toliki pad, u samo godinu, je apsolutno alarmantan, za stolni tenis se ne može reći da “polako odumire”, već “brzo umire”. Priča mi trener iz zagrebačkog kluba, nedavno su obišli 3 osnovne škole, pronašli su ukupno 0 zainteresiranih klinaca. Na pitanje znaju li kojeg poznatijeg hrvatskog stolnotenisača, prije bi znali za Zokija i Tami, sada ne znaju nikoga. To je kao iz socijalističke uzrečice “Mi gradimo prugu (Brčko – Banovići), pruga gradi nas!”, bez vrhunskih igrača nema baze, a bez velike igračke baze nema vrhunskih igrača.

Sve ostalo bilo je više – manje standardno, uključivši i brojače kojima su nedostajali neki brojevi ili su otpadali. Možete si misliti koliko je “zgodno” suditi, kada u pregledu shvatite da Vam na lijevoj strani fali broj 3, a na desnoj broj 7. U tom slučaju možete suditi uz izgovaranje rezultata, ali se tada bune treneri, jer iz daljine ne vide kako stoji njihov “mezimac”. Kao sudac, toj nepogodi doskočio sam na tipični ex-Yu način “Snađi se, druže”, pa sam nosio svoj privatni brojač (model Gewo Time Out).

“Zgodno” je bilo i gledati kako se u praksi primjenjuje najnovija “umotvorina” ITTF-a, po kojoj je trenerima dozvoljeno savjetovati igrače između poena, a ne, kao prije, tek za vrijeme time-out-a i između setova. Neki igrači/ce, nakon svakog poena, ljubopitljivo gledaju u trenera da im pokaže što da serviraju i nakon toga igraju… Takvo “isključivanje” vlastitog mozga bitno i sigurno doprinosi njihovoj igračkoj karijeri. Neki, sadistički orijentirani treneri, novo pravilo koriste da legalno još više viču i vrijeđaju svoje igrače, koji onda plaču… Super! Kada sam pitao kako sudac to može spriječiti, rečeno mi je da to, i onako, nije moja briga.

Za kraj, jedna slika iz dvorane, sa pozdravom, dogodine, ako turnira još bude.