Sjećam se, u svojim stolnoteniskim počecima, nisam igrao ništa, tj. “pilio” sam cijeli stol backhandom, nisam znao nikog i nisam imao gdje igrati. Na sreću, imao sam znanca u Jesenovcu, 30 km od Zagreba, koji mi je omogućio da treniram sa njegovom Sokaz ekipom. Meni nije bilo teško i skupo, 2 – 3 puta tjedno, sjesti u auto i otići na trening 30 km od kuće.

Prije neku večer pričao sam sa bivšim suigračem, koji mi je tom prilikom rekao da igra već 50 godina, da uz 2 – 3 treninga tjedno, za to vrijeme nije propustio niti jednu sezonu Sokaz-a (zagrebačke rekreativne lige)! A, što tek reći o Tišljaru (na slici), koji je izrađivao stolnoteniska drva, s kojima neki još i danas igraju, a kada zadnjih godina nije mogao igrati, jer ga noge više nisu “slušale”, redovno je dolazio pred dvoranu u Kušlanovoj i sa interesom slušao sve stolnoteniske novosti. Ili, o Resmanu, koji bi na trening dolazio sa 2 torbe, pri čemu su u jednoj bili samo reketi koje je odlučio isprobati. Pri tome, svaki set bi odigrao sa drugim reketom, mislim da ga je smrt “zatekla” sa više od 2000 drva, od kojih su neka bila osobna od kineskih reprezentativaca. Ili, o Kibiju (Vladimir Kühbauch) koji bi nedjeljom organizirao igru parova, na kojoj bi se skupilo desetak igrača. Ima ih još takvih bivših (Novković, Kovačić…), neki su još uvijek živi. Što reći o igračima ekipe W&D 1968, koji u istom sastavu nastupaju već 52 godine? To je bio entuzijazam, za stolni tenis ništa nije bilo skupo, ni teško, neki igrači su mu posvetili cijeli život.

I sada, nakon 70 godina od osnutka Sokaz-a, došla je Korona. Da iskoristim dvije poslovice: “Na muci se poznaju junaci” i “Gdje postoji volja, postoji i način”, kriza koja svakog i sve stavlja na kušnju, test iskrenosti i stvarnosti. Objektivno, u sadašnjoj epidemiološkoj situaciji u Hrvatskoj, kada je dnevno 1 – 2 novooboljela, veća je vjerojatnost da će igrač stradati od “friškog” crijepa ili cigle koja mu je pala sa zgrade oštećene u potresu, nego od Koronavirusa. I, kako reagiraju sadašnje rukovodstvo i igrači? Odluka o prekidu ili nastavku mogla se prenositi video streamingom na Facebook-u ili Youtube-u, kako bi je svi članovi (igrači) mogli vidjeti, sudjelovati i postavljati pitanja. Prvenstvo je prekinuto, nakon odigrana samo 3 kola, iako se kup sistemom, u 4 tjedna, moglo odigrati do kraja. U krajnjoj liniji, rezultati su se mogli i poništiti, ali bi se nastavilo igrati. Na forumu, sa tom “idejom” nitko se nije javio, već sve samo interesira da li će se poništiti već odigrane utakmice (bodovi) i koliko će rukovodstvo naplatiti prijave za jesensku sezonu. “Normalno”, za naše podneblje, u svemu tome, rukovodstvo pokušava “oderati” igrače (ekipe) i iz postojeće situacije prisvojiti neopravdanu dobit. Pri tome, svi “copraju”, jer nemaju informacije, koliki su ukupni prihodi, a koji troškovi Udruge, čiji su stvarni vlasnici sami igrači. Na sam spomen da će u svemu najlošije proći privatni vlasnici stolnoteniskih dvorana, koji neće imati graničnu popunjenost 6 mjeseci, nitko se ni ne obazire, jer, kao, “rupa u džepu” njihova je briga. Ako ne mogu ili nemaju, neka crknu! A, gdje ćemo mi onda igrati? Ništa od toga nije dobro, to je apatija, jer osnovna smisao svega je bavljenje sportom (igra) i druženje, bodovi (rezultat) i novac su tu samo usputno.

Što ću ja u svemu tome? Ma, boli me briga za Sokaz, nastaviti ću igrati 3-4 puta tjedno, prodavati opremu igračima koji igraju u garažama, podrumima, na tavanima i plažama, kojima nikakvi bodovi i novac nisu važni. I dalje ću pisati blogove, a to što će se manje čitati, ne mogu riješiti. Što bih preporučio vlasnicima dvorana? Pa, da razmisle da li je stolni tenis za njih najbolji sport, jer da su se odlučili za fitness klub, imali bi pojedinačnu populaciju, sa znatno manje godina i drugim prioritetima, posjetitelje kojima je samo važno zdravlje i fizička priprema. Ako ipak odluče da ostanu, neka organiziraju drugi tip treninga i natjecanja, npr. piramidu, kakva se nekoć igrala na Koloniji (dvorani koja je u međuvremenu zatvorena).

Na kraju, pozdravio bi portal Pingić, s njihovom kapom na glavi, jer nema nikakvih prihoda od popularizacije stolnog tenisa, samo entuzijazam. Njegov idejni začetnik, s osmjehom dolazi na mečeve i tako ih završava, bez psovke (“teške riči”) ili bacanja reketa u ogradu.