Ovaj blog je kompilacija jednog drugog bloga o Opuštenoj igri koji je nedavno napisao Ben Larcombe i razgovora kojeg sam u pauzama između mečeva vodio sa seniorskim pobjednikom Stipančića Tomislavom Japecom, zvanom Japa.
Ben je igrač srednje klase, znatno ispod Japine, ali odlučio je rano postati trenerom s mišlju da, ako već nije uspio od sebe, može od svakoga stvoriti dobrog igrača u samo godinu dana. To je opisano u Expert in a Year. Svoga pajdu (op.a. prijatelja) i zamorca Sama svakodnevno trenira, vodi ga svjetskim trenerima na učenje i ispravak tehnike (Sherwin Remata, Eli Baraty, Mario Genovese), u trening kamp u Dansku … Vrijeme polako istječe, a Sam igra loše, ne znam da li bi imao pozitivan skor u zadnjoj ligi Sokaz-a, a gdje je to u odnosu na prvih 100. U stvari igra, kao što je to nekoć rekao i za mene moj stolnoteniski prijatelj kojeg ovdje često anonimno citiram, kao pokvareni robot. U igri je zgrčen, gubi mnogo poena u međuigri, radi puno neprisiljenih grešaka, napada lopte koje nisu za to, promašuje zicere. U igri mu nedostaje opuštenost, pa je to trenera Bena nagnalo da napiše apsolutno predug članak, čiji sukus je da u igri treba opustiti rukicu (mekani grip), zglob, podlakticu, ramena, koljena … Sve zajedno sadržano u mantri “Brze noge, mekana ruka”. Ali, kako to postići u meču, kada se stisneš i kada većina igrača igra barem 20% slabije nego na treningu? Dalje, kako igrati opušteno, a istovremeno zadržati dostatnu dozu agresivnosti? Odgovor je u iskustvu, a jedno od pomagala je alkohol.
Kažem Japi da sam shvatio da je stolni tenis, u stvari, neki vid gladijatorske borbe. U kratkom vremenu, gledajući protivnika u oči, pokušavaš ga nadvladati i nadmudriti, svladavajući pri tome vlastite emocije. Pita Japa: “Koliko ti je vremena trebalo da to shvatiš?”, kažem: “8 godina”, a on: “Super, meni je trebalo 20!”. Da sada povežem sa prethodnim pasusom: “Kako biti opušteni gladijator?“. Nije lako i svako reagira na različit način. Mnogo igrača se tokom službenih mečeva ponaša potpuno neprimjereno, slave “prasice”, provociraju protivnika uzvikivanjem “Cho” ili “To”, ponižavaju ga, bacaju reket, divljački psuju, udaraju nogom arenu, stol … Bon tonu i fair playu tu nema mjesta. I to oni od kojih to nikada ne bi očekivali, koji u redovnom životu odaju simpatične osobe. I koja osoba je od tih prava, ona za stolom ili ona “u odijelu”? Imam svoje mišljenje, ali neću ga iznijeti. Znam da ako igrača želite bitno hendikepirati, samo mu recite: “Ovaj meč bi morao dobiti!”. Sigurno će igrati barem 30% lošije.
Kada sa tog aspekta pogledate na stolni tenis, na odnose snaga zapada i istoka, na obrasce ponašanja, možda i u tome leži odgovor zašto su Azijati toliko superiorni? Možda tu “kultura” samo smeta? I uzvici “Cho”, “Yo”, “Choe” su došli s Istoka, ne zna se ni njihovo pravo značenje, osim bodrenja samog sebe i “prizemljivanja” protivnika.
P.S. Moram, za kraj, ispričati jednu anegdotu sa Japom koju često ponavljam. Izvrsno je igrao na turniru u Samoboru, i između mečeva, na pušenju, kažem mu: “Ma, ti bi morao barem jednom tjedno zapaliti svijeću na Kamenitim vratima što ti je Bog dao tako brze noge i ruku!”. On: “A, što mi nije dao pamet?“.