Danas posebno “zeznuto” nagradno pitanje: “Što to Kolinda može, a Angela ne, a tiče se stolnog tenisa?” Ha, sada da Vas vidim, junaci!

Nedavno je ITTF objavio seriju interviewa sa Ištvanom Korpom, kao igrač bio je Europski prvak, zatim trener njemačke reprezentacije 33 godine (1975. – 2008.), a na međunarodnim natjecanjima vodio je Timu Bolla. Prva 3 nastavka su na njemačkom, sa titlovima na engleskom, a 4. nastavak, koji se dijeli na 2 dijela, je na srpskom, pa ga mogu pogledati i oni bez znanja stranog jezika. I, što nam to g. Ištvan kaže, a interesantno je za ovaj blog? Njemački stolnoteniski savez Bollu nije dodijelio posebnog trenera, bilo im preskupo, već su sa njim naizmjence radili trener u klubu i reprezentaciji. Zbog toga, on je danas slabiji igrač, manje kompetitivan Azijatima. Kinezi, svaki igrač u reprezentaciji, ima osobnog trenera. Ali, njima se može, stolni tenis je tamo drugi najgledaniji sport, odmah iza nogometa.

A, gdje smo tu mi? Mi smo k’o Kinezi, a ne k’o “siromašni i škrti” Nijemci. Evo i dokaza. U 2 najnovija članka, koje prenosi i HSTS, ženska ekipa Dr Časl, u novoj sezoni, sastojati će se od 2 Hrvatice (Srebrnjak i Đurak), jedne Slovenke (Fajmut), te čak 5 Kineskinja. Cilj je osvajanje Lige prvaka, jedini koji si je Dr Časl zacrtao, a još nije ostvario. Slovenka trenira u NT centru u Otočcu, a Kineskinje dolaze samo na mečeve. Kako ekipa ima “pravo” na 2 trenera o “državnom trošku” (grada Zagreba), ispada da će svaka naša imati svog. U “radu” njima će pomagati i trenerica reprezentacije Tian Yuan, tako da je to populacija od 1.5 trenera po igračici. Respektabilno. Istina, u klubu su još ostale i 2 kadetkinje (Jurčević i Brnić), ali kako su htjele otići, a nisu puštene, ne zna se gdje će trenirati, ali u Dedićima vjerojatno ne. Koji je tu interes hrvatskog stolnog tenisa? Ne bih znao, na utakmicama muške Lige prvaka, kada se tamo igrali ponajbolji svjetski igrači (Ryu Seung Min, Tan Ruiwu, Wang Eugene, Tokič, Saive, Steger…) okupljalo se tek 20 – 50 navijača, uglavnom okorijelih Sokaz-ovaca. Nije to kod nas jedinstven “primjer”. Malo “lošiji” tretman će biti u HASTK “Mladost”. Tamo imaju 6 kompetitivnih igrača/ica i 3 trenera. Još je interesantnije da ekipa Mladosti ima ukupno 3 igračice, za Superligu (Cakol, Tomić i Mikac), ali ima prijavljenu još jednu žensku ekipu u 1. ligi (zapad). Tko će tamo igrati, neke početnice od 8 – 9 godina? GSTK Zagreb ima, isto, 3 plaćena trenera, a TIS, sa 26 igrača, 2. Koja je tu logika, ne bih znao? Definitivno, trenerima u Zagrebu nije loše, nije plaća neka velika, prosječna hrvatska, ali se baš, osim ponegdje, ne “pretrgnu” od posla.

Ali, to nije sve! Nekadašnji “maneken”, koji je od bivšeg poslodavca naslijedio navadu da po sebi nazove klub (StaRR – Stolnoteniska akademija Ronald Ređep) se žali da nema podršku lokalnih vlasti u Varaždinu. Eto, za sitnicu od pola miliona kn on bi formirao ekipu i nastupio u muškoj Ligi prvaka. Najbolje da grad za to uvede stolnoteniski prirez. Svaki građanin (a ne “građevina”, po rječniku bivšeg premijera), njih manje od 50 tisuća, nezavisno od godina (i oni tek rođeni), treba platiti 10 kn. Koja korist od toga? Opet, ne bih znao. Sumnjam da bi na utakmice dolazilo više od 50 gledaoca, pa ako su 3 meča u grupi, svaki bi koštao oko 170 tisuća kn, tj. 3400 kn po osobi koja bi ga gledala. Ako je to tako dobra ideja i “sitna lova”, zašto se ne nađu privatni investitori ili uloži vlastiti novac? Ili, prikažimo to i ovako. Da svakom potencijalnom gledaocu ponudi 3400 kn da ne dođe, koliko bi ih došlo na meč? Odgovor: “0”, tzv. prazan skup.

Mogao bi ovdje navesti pregršt takvih primjera, iz povijesti i danas, ali nema svrhe. Zato ću prijeći u autoredukciju, te, osim iznimno, neću više komentirati vijesti iz hrvatskog stolnog tenisa, kako onog profi, tako i rekreativnog. I onako ne igram više Sokaz, kći i ja smo “digli ruke”. Kakva je to organizacija koja svojim članovima ne dopušta neposredno, niti jednom godišnje, da izraze svoje mišljenje? Kakav je to Savez koji već godinama ne omogućava sudjelovanje Udruge igrača?

Stolni tenis volim k’o i prvog dana, još uvijek igram 5 puta tjedno i “zabijem” radoznali nos u svako novo drvo, gumu i lopticu.